Tekstovi

Ballad of the Crone, Izvor: https://www.facebook.com/ballad.of.the.crone/

Dorija Lilion

The Ballad of the Crone predstava je brojnih skrivenih detalja i pomalo začudne vizualizacije, što sugerira već i sam naslovni pojam Crone, prizivajući frazu „the Maiden, the Mother and the Crone“ korištenu za opisivanje božice podzemnog svijeta Hekate. I dok Hekatu karakteriziraju tri glave i tri tijela, naslovni pojam i junakinja predstave u sebi okupljaju tri lika – sebe samu, kćer vezanu uz majku i vješticu. Naime, Hekata je zaštitnica vještica te joj se mnoge okreću radi zaštite i potencije pomoći. Kako bi zahvalile za pruženu zaštitu, vještice vrše tjedne, mjesečne ili godišnje rituale, na čijem je tragu i sama predstava, oblikovana ritualno s prodorom u okultno.

Ovaj scenski ritual odvija se u kuhinji gdje nam se monologom o trenutačnoj situaciji u svijetu predstavlja autorica predstave i izvođačica Leonor Estrada Francke, uvodeći nas u svoj svijet pričom o vlastitoj obitelji i obiteljskom receptu koji će podijeliti s nama i u praksi. Taj praktični dio nekoliko puta prekidaju Leonorini izleti bijesa i neurotične epizode oblikovane pozadinskim montažama, a vrhunac lomova stiže u trenutku kad saznaje da joj je majku na ulici napao pas. Ta ju je vijest u potpunosti shrvala i, iako je nastavila s pripremom obiteljskog recepta, jasno je da je svijet u koji je zakoračila, uvevši u njega i nas, mračan. To potvrđuje i krv koja je potekla iz jajeta te je tijesto za recept, koje više nije smjesa za obiteljski objed, već za vlastite pretvorbe, omotala turobnim sivim tonovima. Sivu smjesu Leonor je stavila na lice i oblikovala u ptičje oblike, dodajući joj crnilo, da bi potom naglavačke ušla u lonac. Time je i sebe i gledatelje uvela u drugi svijet omotan crvenim svjetlom u kojemu junakinja predstave izgleda razbarušeno i staro, poput pračovjeka. U tom svijetu Leonor je iz lonca izvadila tortu u obliku dojke, povezavši na taj način dvije stvarnosti, barbarski je potom jedući nožem i masakriravši. Uslijedio je povratak kroz lonac u scensku stvarnost, odnosno vlastitu kuhinju, gdje nam je objasnila svoju ljubav prema majci i značenje obiteljskog recepta.

Predstava je izvedena online, u formatu videozapisa, što je autorica iskoristila za meta-dijalog izvedbe i medija. Na samom se početku poigrala auditivnim slojem, oblikujući prve minute kao iz bunara, da bi nas potom pozvala da joj se pridružimo u njezinom prostoru pomoću „manifestacije“. Najednom, ton se promijenio, postavši čišći i jasniji, kao da smo u istom prostoru, a ne miljama daleko, svatko na svojem kraju kontinenta. Time je ukazala na svijest o mediju na koji je prisiljena radi pandemijske situacije, poželjevši se vratiti tradicionalnoj izvedbi i bliskosti s gledateljima koju ona nudi. U isto vrijeme, na izvedbenom planu nije odbacivala nametnuti medij, već se fino igrala mogućnostima filmskog kadra i montaže. Tako su tranzicije kadrova, djelovanja Leonore na sceni te brzina odvijanja radnji odlično dočarale osjećaj naglosti, možda čak i magije. Poneki prijelazi i kretnje, primjerice dok je sjedila, a u pozadini su se njezini „unutarnji demoni“ mahnito kretali u svim smjerovima, ostavljali su dojam glumičine borbe sa samom sobom, prolaska kroz unutarnji konflikt, ali i osjećaja dužnosti jer bez obzira koliko se borila sa sobom i dalje je nastavljala s pripravkom obiteljskog recepta. 

Zanimljiv je trenutak u kojemu je zadnje jaje za recept prvo protrljala po koži pa tek potom razbila, da bi iz jajeta potom izašla krv. Ovaj način korištenja jajeta u okultnom se smislu koristi za provjeravanje je li bačena kletva na osobu. U predstavi se sugerira da je riječ o kletvi koja se prenosi s koljena na koljeno, što se odlično povezuje s obiteljskim receptom. Slijede možda dva najzačudnija trenutka u predstavi u kojima glumica po svom licu modelira glinu u već spomenutom obliku ptica, što može simbolizirati njezinu želju za bijegom i slobodom. Kako se svi pokušaji pokažu uzaludnima, oblikuje masku preko lica na kojoj crnom bojom pravi udubljene oči te pokretom ruke nadolje ostavlja trag nalik suzama. Drugi začudan trenutak je kad naglavce ulazi u lonac i tako stoji, kao da visi okačena za noge, što nas upućuje na tarot kartu „obješeni čovjek“ koja simbolizira patnju s nekim ciljem koji nije vidljiv svima te koja ukazuje na usamljeni put koji je čovjek odabrao zbog šireg znanja i mogućnosti.

Zadržimo li se malo na okultnosti, zgodno je primijetiti kako ona doživljava velik povratak u „mainstream“ svijet, no u isto vrijeme i dalje predstavlja svojevrsni taboo. Možda ju je upravo zato autorica i odabrala jer riječ je o praksi koju svatko može raditi, ali se neće ili ne smije znati. Svi imamo nekakve rituale kojih se držimo, koji su u obitelji i bez kojih ne možemo, no ne želimo da se zna za njih, iz razloga što ih se sramimo, što ih odbijamo ili se bojimo da će time izgubiti na važnosti i djelotvornosti.

Iako je predstava u nekim situacijama prilično teška za probaviti, posebice u sceni s jajetom iz kojega poteče krv i posivi smjesu u loncu, svi ti elementi su dramaturški opravdani. Tako i sivilo smjese ukazuje na sivu moralnost lika i ljudi, na tragu makijavelističkog pristupa koji govori kako je sve dozvoljeno ako je u prave svrhe. Sve u svemu, i koncept i svi skriveni detalji koji su upleteni u cijelu priču izuzetno su zanimljivi i vrijedni gledanja i proučavanja. Mislim da se svi možemo nekako poistovjetiti s ritualima i obavezama koje imamo prema obitelji, bez obzira kojeg smo stajališta i podrijetla.