Tekstovi

Igor Tretinjak, Izvor: privatni album

Dorija Lilion

Kako ste se zainteresirali za kritiku?

Kao mali nisam išao u dramske niti lutkarske studije, niti sam sanjao da ću jednog dana biti glumac pa sam neuspjelo skrenuo u mrak gledališta, već sam se zaljubio u kritiku kao već koliko-toliko formiran mladi čovjek. Studirao sam kroatistiku i na trećoj godini iz šale ili neke skrivene ljubavi upisao teatrologiju. Na tom sam se studiju zaljubio u izvedbene umjetnosti, ali ne iz kuta stvaratelja, nego upravo promatrača. Također, oduvijek sam imao potrebu za pisanjem, no nisam znao o čemu bih pisao pa sam nizao stranice i stranice o… sebi. U kazalištu sam, konačno, našao nešto puno zanimljivije od promatranja samoga sebe – promatranje uvijek novih ili barem drukčijih izvedbenih svjetova na sceni. Samim time, sasvim logično je bilo da u mrak gledališta ponesem sa sobom olovku i papir.

Koliko dugo pišete kazališne kritike?

Pišem ih nekih petnaestak godina i u to sam vrijeme prošao brojne portale, najduže surađujući s Vijencem, a prije šest godina sam pokrenuo vlastiti portal Kritikaz.com. Kritika mi nikad nije bila primarni izvor zarade niti sam ovisio o novčanim zrncima koja se vrte u svijetu kritike. To mi je opustilo ruku te odteretilo odnos prema predstavi i kritici. Naime, nikad nisam trebao polagati račune niti tapkati po prstićima da ne uznemirim duhove koji sjede na novcu. Mislim da je to jako važna karakteristika za dobrog kritičara. Jasno, ne mogu svi imati taj luksuz da im kritika postane omiljeni hobi, no ako mogu…

Što smatrate dobro napisanom kritikom?

Kako sam u kritici spojio svoje dvije ljubavi – prema gledanju predstava i prema pisanju, dobra je kritika po meni prvenstveno dobro napisan tekst. Jer kritika je umjetnički tekst koji se gradi na temeljima umjetničkog djela. Ona mora imati svoju unutarnju dramaturgiju, graditi se logikom vlastitog teksta, a ne biti hrpa nabacanih stavova. Dobra kritika je još puno toga – ona je kritičarev dijalog s predstavom, njegovo autorsko čitanje događanja na sceni… samim time smatram da kritičar ne može pogriješiti u valorizaciji predstave ili nekog njenog aspekta ako svoj stav dobro objasni. Svaki stav u kritici mora biti objašnjen. To je početni kritičarski korak koji, nažalost, često biva zaobiđen i kod iskusnih kritičara. Također, u dobroj kritici kroz analizu moraju proći svi aspekti predstave, od ideje preko teksta, režije, dramaturgije i izvedbe do vizualnih i auditivnih aspekata.

Na što se posebno usmjeravate kada pišete?

Smjer kritike mi određuje početno poglavlje koje funkcionira kao kontekstualizacija predstave. To ne znači samo društveni, politički, životni okvir teme, već se širi na kontekst koji, primjerice, proizlazi iz neke uloge, izvedbenog sloja ili specifičnosti pojedine izvedbe. Kad napišem tih nekoliko uvodnih rečenica, obavio sam pola posla. Na njih se potom logično nadovezuju sljedeće rečenice u kojima pokrivam, odnosno analiziram sve aspekte predstave. Također, u vrednovanju pokušavam zaobići crno-bijeli pristup. Svaka je predstava živi organizam koji se sastoji od dobrih i lošijih strana. One potom čine cjelinu koja u pravilu nije jednobojna.

Smatrate li da je kritika bitna za današnju omladinu?

Mislim da je jako važno u mladim ljudima razvijati kritičke poglede na sve aspekte njihovih života. Od samokritike nadalje. Naime, našem društvu silno nedostaje, za početak, samokritike, a to se prelijeva na kritiku općenito. Ljudi sve više promatraju svijet oko sebe kroz svoje čvrsto obrubljene naočale, počesto izvana nametnute, koje u pravilu ne dozvoljavaju širenja i pomake. Takav pogled na svijet nije kritička svijest, već nekritičnost. Kritika nije nešto negativno. Ona je građenje vrijednosnog sustava. Ako on izostane, čovjeku preostaje crno-bijeli pristup svijetu. Kritika je ta koja nam omogućuje promatranje nijansi, sivih tonova, a nakon njih i svih sila boja. A svijet je puno ljepši i bogatiji u boji.

Kako biste je približili mladima?

Kritika, baš kao i stručni i znanstveni tekstovi, mora komunicirati s današnjim čitateljima koji joj više ne prilaze po defaultu, nego ih mora naći. Dakle, treba odbaciti forsiranu stručnost i metajezične konstrukcije. To ne znači banalizaciju, već pojednostavljenje. I to jednako na papiru, kao i kroz video ili audio medije. Njima, poput trailera, treba pridodati kratke rezimee koji će se nuditi potencijalnim čitateljima na društvenim mrežama. Što se tiče mladosti, mislim da je dobar ovaj put koji radimo u sklopu projekta – upoznajući mlade ljude s kritikom. Ne onom u knjigama i teoriji, već s kritikom u praksi. Gledati predstavu s papirom i olovkom i bez njih dvije su potpuno različite stvari. Dovoljno je osvijestiti potrebu, ali i bogatstvo i ispunjenost pri analizi nekog djela, nije uopće bitno je li riječ o kazališnoj predstavi, romanu, izložbi, rock koncertu ili nogometnoj utakmici. Svijet je prepun sadržaja koji žudi za kritikom! No mladi će, čini mi se, morati sami doći do tog zaključka jer danas je beskrajno teško nametati sadržaje.

Koje su tajne kritičkog mišljenja? Može li se svatko baviti time?

Kritičar je stručni gledatelj. Od prosječnog gledatelja dijeli ga nešto više znanja o materiji i iskustva, odnosno odgledanih predstava. Dakle, svatko može biti kritičar. Samo treba sjesti u kazalište i promatrati. I tako sjediti iz večeri u večer. Pa onda preko dana pročitati koju knjigu o kazalištu. Kod nas ne postoji formalno školovanje za kritičare tako da taj put nije niti u ponudi. Problem kod kritičara može biti vezanost uz kazališni svijet o kojemu piše. Osobno, vrlo rijetko idem na premijere, ne družim se s kazalištarcima, i to mi opušta ruku dok pišem. Ne pišem s figom u džepu niti računicom u glavi. Ta je pristranost, po mom mišljenju, ključan problem u ovim našim malim kazališnim sredinama.

Kako ste se odlučili na mentorstvo u ovom projektu?

U ovih petnaestak godina napisao sam stotine i stotine kritika, no gradeći to kritičko brdašce, nisam puno razmišljao o samom procesu. A kao teoretičaru proces mi je jako zanimljiv. Radionice kritike, u ovom slučaju mentorstvo, nude mi, dapače, pomalo me i tjeraju da osvijestim u sebi sustav kojim pristupam i predstavi i samom tekstu. To dođe kao svojevrsna samokritika kritike, a kao što sam rekao, samokritika je nužna.

Jeste li imali ideju pristupa prema mladim kritičarima kada ste započinjali ili se nekako spontano dogodilo?

Nisam imao niti tada, a nemam u potpunosti niti sada. Neko sam vrijeme radio kao dramski pedagog i šokiralo me saznanje da ne postoji (barem tada nije postojao) neki pedagoški sustav. Sad sam se našao u sličnom prostoru bez sustava, no ovdje se osjećam sigurnije te zajedno uz vas stvaram sustav. Dakle vi ste svojevrsni pokusni kunići. Nadam se da vam do kraja procesa neće otpasti repići.

Koji ste si cilj postavili u ovom projektu i mentorstvu?

Postavio sam si nekoliko ciljeva. Prvi je upoznati vas s važnošću kritičkog promišljanja. U razvijenijim sredinama svaka umjetnička akademija ima kolegije kritike koji ne funkcioniraju kao utočište za buduće neuspjele umjetnike, kako počesto nazivaju kritičare, nego su u funkciji razvijanja kritičkog stava. Drugi cilj je upoznavanje polaznika s bogatstvom i slojevitošću suvremenog lutkarstva. Razmišljajući (kritički) o kazalištu nekih dvadesetak godina, pronašao sam izraz koji u najvećoj mjeri osvaja moja čula te koji mi se čini kao neka težnja izvedbenih umjetnosti – to je totalni kazališni izraz. Pročitamo li taj izraz lutkarskim rječnikom, riječ je o suvremenom lutkarstvu. Totalnom lutkarskom izrazu u kojemu se prepliću animacija neživih (i živih) tijela, njihov susret s vlastitim demijurzima koji postaju njihovu scenski suigrači, ali i sa svim drugim elementima izvedbe, u tom svijetu dramaturški oslobođenih, osamostaljenih i scenski oživljenih svih elemenata izvedbe. To preplitanje lutke, predmeta, materijala, glumca, komada namještaja, video projekcije, svjetla, boje, zvuka, glazbe… to je svijet beskrajnih mogućnosti u koji su naši umjetnici, nažalost, tek malo zakoračili. Nadam se da ćete vi nakon ovog projekta biti hrabriji, odlučniji i opušteniji u susretu s tim izrazom.

Što biste voljeli vidjeti od svojih kolega sadašnjih i budućih kritičara?

Volio bih među njima vidjeti nekoga od vas, hehehe. Kazališna je kritika u Hrvatskoj izgubila cijelu jednu generaciju. Postoji rupa među kritičarima i to baš u godinama koje bi sad trebale biti u kritičarskoj top formi. Iako se kazališta neće složiti sa mnom, upravo ona su jedan od glavnih krivaca za to jer su pristala na igru medija koji su gasili prostor za kritiku. Kazališta su u toj igri pretjerano lako pala na zavodljivost PR članaka koji su došli na mjesto kritike, ali čiji se utjecaj, čim je raskrinkana njihova praznina, ispuhao. Treba nam mladih kritičara koji će promatrati predstavu na svoj način, blizak vlastitim generacijama, ali treba nam i kritičara svih godina i profila. Kazališna predstava živi na sceni, tek preživljava na videu (ove smo se godine mogli uvjeriti u nekomunikativnost video zapisa predstava koji ne mogu parirati filmovima i serijama te se mogu promatrati isključivo fenomenološki), a u beskonačnost se upisuje u kritikama. Predstava koja nije popraćena poštenom kritikom tek je sjećanje što blijedi sa svakim novim danom.

Uzdate li se u buduću generaciju kritičara pod Vašim mentorstvom?

Nakon prvih tekstova koje ste poslali, nimalo ne sumnjam u vašu kvalitetu. Vaša je prednost što lutkarstvu pristupate dvojako – iz pozicije kreatora i promatrača, tako da će vaše kritičarske kompetencije biti potpune. Problem je kako vas zadržati u tom svijetu. Kao što sam rekao na početku, kritika ne osigurava egzistenciju. Ona je hobi kojemu neki posvete cijeli život, ali ipak ostaje na razini gotovo volonterske ljubavi. Možda mladi ljudi nađu načine kako naplatiti svoj kritički rad i to bi sasvim sigurno osiguralo njihov ostanak u tom svijetu, no dotad ključan kamen spoticanja bit će motivacija za ostanak. Samim time, ako jedna ili dvije osobe iz ovog društva ostanu u ovom svijetu, bit će to veliki dobitak za lutkarsku kritiku i lutkarstvo općenito.