Tekstovi

Kruna Tarle na radionici Leszeka Mądzika u Bielsko Biali

JUČER (svijetli trenutci našega lutkarstva)

U povijesti lutkarstva na ovim prostorima bilo je divnih pojedinaca, izuzetnih umjetnika, pa iako ih na ovom mjestu ne mogu sve nabrojati, iz poštovanja prema njima i zahvalnosti ne bismo ih nikako smjeli zaboraviti. To je najmanje što možemo učiniti, kako za tradiciju, tako i našu duhovnu braću.

Iz moje perspektive gledano, budući da se nalazim i u sferi umjetničkog stvaranja jednako kao i u edukaciji, ipak bih izdvojila Družinu mladih, grupu vrhunskih umjetnika i skromnih intelektualaca koji su doista prepoznali veličinu lutke i bili spremni učiti, u skladu s onom Sokratovom: „Znam da ništa ne znam“. Ovaj me fenomen, ova energija grupe, fascinirala jednako kao i njemačka Bauhaus škola.

Vodeći i razvijajući Lutkarski studio u ZKM-u, nastojala sam od ovakvog pristupa učiti, tim više što i sama volim sve preispitati.

O Lutkarskom studiju Zagrebačkog kazališta mladih

Otvorila sam vrata apsolutno svima. Od najmlađih, preko tinejdžera pa sve do odraslih. Svi su imali priliku istraživati lutku, i to još mnogo prije pokretanja studija lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Dugi niz godina Lutkarski studio je bio jedino mjesto sustavne edukacije, popularizacije i profesionalizacije ovog medija u nas. Radila sam predstave s djecom, za djecu, s tinejdžerima, odraslima i za odrasle, gostovanja, sve vrste radionica, art-terapiju, mentorstvo...

U svrhu podizanja profesionalne razine prije svega ansambla Fasade, dovodila sam afirmirane inozemne stručnjake (Leszek Mądzik, Emilija Mačković, Sunny Suninsky), organizirala plesne radionice (Milana Broš i drugi), omogućila mladima da uče na izvorima (Praški kvadrijenale). Također, kontinuirano smo čitali i studiozno analizirali tematske tekstove te zajednički neumorno gledali predstave. Čak i danas, u ovim potpuno nemogućim uvjetima, Fasade su iznjedrile novi projekt Kosa soba. Iako sam oduvijek bila isključivi autor predstava, osim kreacije svjetla čarobnjaka Aleksandra Čavleka, razvile su se unutar ansambla takve fine vibracije, da je svatko savršeno pridonio svojom ulogom. Ne čudim se stoga što mi je jedan od najrespektabilnijih lutkarskih režisera starije generacije jednom prilikom rekao: „Ono na čemu sam Vam doista zavidan, to je vjera koju Vaši ljudi imaju u to što rade!“

DANAS (tamni zakutci današnjice)

Čitala sam u intervjuima koji izlaze na hrvatskom portalu Kritikaz.com da mnogi naši suvremeni lutkarski umjetnici, kako sami iskreno kažu, nemaju uvid u to što se događa izvan naših granica. Velika je šteta što je tako jer svi smo mi sudionici jedne duhovne zajednice koja vrvi idejama što ih potom budimo i prepoznajemo i u sebi. U svakom slučaju, pa i unatoč mnogim teškoćama, sigurno je da kod nas, kao i svuda u svijetu, ima divnih umjetnika, rođenih lutkara i zanesenjaka.

Bez potrebe da išta uspoređujem, rado bih nešto rekla o općenitim problemima koje mi imamo, a proizvod su samog sustava: za to je najprikladnija riječ „mastodont“! Preživjele, sklerotične kazališne kuće koje blokiraju razvoj novih ideja i inicijativa. Istinski umjetnici koji bilo da se nađu unutar ovih utvrda, ili pak u brisanom prostoru, moraju imati nadčovječnu snagu i upornost da uopće opstanu i sačuvaju ono svoje najkrhkije i najsvetije i najvrednije.

Govorim iz vlastitog iskustva: nakon mnogo godina dopuste mi da u koprodukciji s berlinskom lutkarskom akademijom napravim predstavu za odrasle, i to o Tilli Durieux. Bila je ona kultna njemačka dramska glumici koja je u ratnom vihoru bačena u Zagreb, pa tako, da bi barem održala kontakt s kazalištem, i sama postaje lutkarica. Radim s elitnom glumačkom podjelom, s ljudima koji su unatoč zagušljivosti prostora ostali živi i znatiželjni. Predstava gostuje u Berlinu i Leverkusenu, a potom se iz neznanih nam razloga skida s repertoara. Tom predstavom, kao i još dvjema (u režijama slavnog hrvatskog likovnog i lutkarskog umjetnika Zlatka Boureka i jednog od najvećih hrvatskih lutkarskih znalaca Zvonka Festinija), trebala se otvoriti večernja scena. Uz malo truda ona bi napokon i zaživjela, ali čemu taj napor kad dječju publiku ionako imamo automatski i bez truda jer djeca će se uvijek rađati, zar ne?

Potom u jednom drugom zagrebačkom kazalištu napravim predstavu za tinejdžere, i to lutkarsku, na goruću ekološku temu. Predstava je lijepa, iskrena i snažna, kako sami glumci kažu, ali uprava smatra da je učiteljice neće „kupiti“, valjda stoga što je ekskluzivna (već sam navikla na to da sam kriva što radim art – pazite, koji grijeh - ART u kazalištu!) pa se sad ja pitam tko tu koga odgaja i tko postavlja kriterije? Uostalom, zašto ne postoji neko umjetničko-pedagoško tijelo koje bi ocjenjivalo projekte prije nego li se oni prezentiraju djeci? (Ili je za djecu sve dobro?!)

Prečesto redatelje koji dođu režirati u te kazališne mastodonte uopće ne zanima lutkarstvo pa je tako jedan nomina sunt odiosa već na prvoj probi rekao glumcima, da ih neće puno gnjaviti, jer se u lutkarstvo ionako ne razumije.

SUTRA (ili svijetla budućnost)…

...ili pak: kako spasiti lutkarstvo
Na opaske tog tipa, naime da moramo lutkarstvo spašavati od izumiranja, da ima sve manje lutaka, da ima sve više živog čovjeka na sceni i slične dubioze, uvijek se nasmijem od srca.
Sancta simplicitas!
Jer za lutku se ne trebamo mi brinuti, brinimo za sebe. Ona i jest naše ogledalo koje nam se u nekom razdoblju (možda baš sada) s pravom čini zamućeno. Protejska, ona je međutim neuništiva.

Mala digresija: možete li vjerovati da predstava s lutkama može biti samo lutkarski privid? Eto, događa se baš i to. Jer tu se onda nađe svega sporednog: lijepa glazba, figurice, kostimi, svjetlo i glasovi, pa tako i ne primjećujemo da nema – lutke! Ponekad je nećemo ni naći na očekivanom mjestu, u lutkarskom kazalištu, ali ona će se pojaviti drugdje: u plesu, u cirkusu ili tko zna gdje sve. Najviše joj pomažemo time da joj ne postavljamo okvire, da ne radimo kazalište-muzej jer ionako smo previše okrenuti prošlosti; važno je nadalje da ne pokušavamo zaustaviti nezaustavljivo, naprotiv. Da radimo slobodno, inteligentno, intuitivno, nepredvidivo, neočekivano, još neviđeno, pa i zabranjeno, s vjerom u svemoguće – jer upravo sve to je lutka!

I za kraj, moja vizija budućnosti: mamuti su izumrli (lutka nije), pojedinci s izvornim idejama i strašću grupiraju se u nekonvencionalne grupe, na djelu su sinergija, eros, mašta... lutkarske redateljice Tamara Kućinović, Morana Dolenc, moje dijete koje je išlo najtežim putem, i još mnogi drugi iz Osijeka (koje na žalost niti ne poznajem), mnogi od vas meni nepoznati bude se s novom energijom, rade živo kazalište koje, naravno, ne može bez lutke (ali može bez diktata lektire!) pa bila ona na prvi pogled i skrivena... govore o sudbini planete, o svojim osjećajima, o problemima tinejdžera, pripadnika treće životne dobi... odgovorno i samokritički pristupaju i najmlađem djetetu kako bi mu vratili svu tu poeziju koju mu civilizacija bezočno otima... ranjivim, socijalno ugroženim skupinama otvaraju nove svjetove... lutkarska pedagoginja Natalie Murat Dean, moja produžena ruka i dalje radi svoj prekrasan pedagoški posao uvođenja djece u lutkarski univerzum, stvarajući pritom čuda... razmjenjuju se ideje, literatura, prati se što se sve radi po svijetu, gledaju se snimke predstava naše važne avangardne družine Daska, marionete u Ciullijevoj postavi Hrvatskog Fausta, čuva se tradicija, ne uništavaju se vrijedne lutke nego se osniva lutkarski muzej, Igor Tretinjak i neki drugi intelektualci kojima je do lutke zaista stalo, pišu sjajne tekstove, potiču polemike, vode okrugle stolove nakon predstava... rade serijale intervjua s lutkarima jer imamo si što reći...
I nemojte mi sada reći da je sve to nemoguće, jer posao je lutke da osporava nemoguće!
Nemojte mi samo reći da sanjam. Iz snova su se rodile i sve moje predstave!

O autorici: Kruna Tarle (Zagreb, 1948), kazališna i likovna umjetnica multimedije. Obrazovanje i umjetnička praksa: filozofija, engleski jezik i književnost, ples klasični i suvremeni, likovna umjetnost. Ostvarila je niz autorskih projekata (režija, dramaturgija, scenografija, kostimografija, koreografija), međunarodnih suradnji i gostovanja, edukativnih i art- radionica, multimedijskih projekata. Prevela s engleskog, odnosno njemačkog, na hrvatski teatrološke naslove: Ples kao kazališna umjetnost, Teatar objekta, Nemogući teatar – O fenomenologiji kazališta figura. Oblikovala i vodila Lutkarski studio ZKL-a, Atelier ZKL-a, osnovala ansambl Fasade i humanitarni projekt Panaceja. Predstavnica tzv. image-teatra, kazališta poetskih slika.