Tekstovi

Lutkovno gledališče Ljublja, "Pješčanik", foto: Jaka Varmuž

Petar Sekelez

“U početku bijaše Riječ”, stoji u Svetom pismu, a ovdje na početku… Vjedro. Scena je ogoljena od svega i na sredini stoji samo pijesak koji nesmetano protječe, ne mareći ni za koga. Lagano osvjetljen, meni osobno predstavlja vrijeme. Vrijeme koje nema dimenzija koje mu mi prisvajamo, poput prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, konstanta koja se pretapa uključena u sve životne procese na zemlji. Glumci Miha Arh, Barbara Kanc, Gašper Malnar i Filip Šebšajevič šetaju pored pijeska, nesvjesni njegove prisutnosti. Idu u grupama ili se razdvajaju. Na trenutke su složni pa se jedan odvoji kao revolucionar i onda idu unazad i unaprijed, ovisi s koje strane pijeska gledamo, dajući kretnjama razna značenja.

Nakon prvih ljudi vjedro se krene gibati i započne stvaranje. A gdje su ljudi? Izvođači nestaju u tamu jer se sada sprema nešto jako dojmljivo. Ocrtava se iz tame veličanstveni, daleki i nepregledni svemir. Galaksije, zvijezde, patuljasti planeti i zvijezda koja je vodila mudrace i sve ono što smo zamišljali kad smo bili mali astronauti, kad smo maštali o nečemu neuhvatljivom, nekoj zvijezdi nadohvat ruke, zvijezdi kojoj bismo se pružali, začarani onim što je iznad nas. Ono veće od nas, čemu odajemo poštovanje. Tama. Svjetlo.

Vješti animatori sada zvijezde pretvaraju u prve organizme na planeti. Svi smo mi satkani od  zvjezdane prašine, a taj je prijelaz inteligentno napravljen od strane autora redatelja predstave Mihe Goluba (intervju s redateljem pročitajte ovdje). Dolazimo do ledenog doba, spušta se sumrak na civilizaciju upisanu u pijesak i nemilosrdne pijavice gaze pred sobom sve organizme, stvarajući od njih fosile. Zanimljiv je zapravo način na koji se dobije ta slika. Izvođači šetaju po sceni držeći u rukama kutije iz kojih ispada pijesak. Krećući se s njima preko scene, vođen vještom kamerom, gledatelj zaboravi da su oni aktivni stvaratelji svega.

Nakon što su se smirile nevere na kontinentu, a vjedro je stalo sa svojim olujnim kruženjem, vraćaju se ljudi. Igrajući se vjedrom, dobacuju ga i izbjegavaju, na trenutke se ponašajući prema njemu poput djece, a pokatkad poput odraslih. Iz tih nam je kretnji Golob pokušao približiti odnos ljudi sa sobom i drugima. Dolazimo do prvih kula u pijesku, odnosno prvih velikih civilizacija u kojima sloga stvara prekrasne mozaike u pijesku. Animatori dodavanjem i oduzimanjem pijeska nadilaze sam medij te imam osjećaj da putujem kroz vrijeme, gledajući kako pored mene rastu prve veće zajednice. Krug je u sredini i kotač na kojem će se ljudi odvesti, spreman je za polazak, a vjedro se polako njiše i crta. Kako se lagano ljulja poput djeteta u koljevci, tako se pred nama rađaju prve slike velikih naroda. Uspavljujući nas,  vjedro nas vodi do drevne Kine i njihovog dualizma, zatim ide do Afrike i Davidove zvijezde, Babilona, završavajući s prekasnim podnim mozaikom u nekoj rimskoj vili na obroncima Vječnog grada.

Pored gradova pijesak ne zaboravlja ni malena sela. Pijesak sve pamti. Prvo imamo velike livade koje postaju malene oranice zatim sve veće i veće, dok se društvo ne počne dijeliti na one što žive u gradovima i one na selu. Kako se selo sve više smanjuje, a grad osvaja zelene površine, istiskujući pritom malog čovjeka na ,rub ne možemo se oteti dojmu da je autor tu imao pouku za gledatelja. Gradovi od pijeska gutaju sve pred sobom pretvarajući se u velike nebodere koje sam čovjek zamjenjuje još većim i višim, zanemarujući prirodu. Kako to obično biva, kad čovjek pretjera, Majka priroda postavlja ravnotežu. Ovaj put to čini puštajući svoju rijeku kojom čisti grad od smeća i taloga, ruši sve nebodere pred sobom. Nastaje jaz između prirode na jednoj strani i čovjeka u gradu na drugoj. Sve završava velikim čišćenjem nakon potopa, gdje animatori vode gledatelje poput golubova koji su vodili Nou na kopno do početka. Do vjedra i pijeska. Na kraju stoji samo vjedro nad pijeskom i autor prepušta gledatelju da se zapita je li se on igra u pijesku ili se pijesak igra s njim, imajući pritom u vidu sve ono što je prošlo pred njegovim očima.

Miha Golob, koji je sve to prekasno posložio, također j zaslužan i za prekasno vizualno oblikovanje predstave. Dramaturgiju koja teče pred nama poput rijeke u svoje je korito usmjerila Mojca Redjko, a oblikovatelje svjetla Mašu Avsceca i Gergora Kuhara uz animatore pohvaljujem.  Za predstavu piše da je dostupna svim uzrastima, što doista jest, a jezik je neverbalni, dakle univerzalan. Poput priče. Poput pijeska koji je sveprisutan.