Tekstovi

LGL, Tamnica, foto: Jaka Varmuž

Igor Tretinjak

Svaki održan kazališni festival u današnjim je uvjetima pravo malo čudo. Jedno od takvih je i 12. međunarodna revija lutkarstva Lutkokaz u organizaciji Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Usprkos svim sad već uobičajenim nedaćama, od otkazivanja u posljednji tren zbog bolesti nadalje, Lutkokaz je uspio u četiri dana realizirati odličan program predvođen „savršeno izbalansiranom kombinacijom (po)najboljeg iz domaćeg i susjednog lutkarskog vrta“, kako je stajalo u medijskim najavama. Iako ovaj opis zvuči tek kao promidžbena fraza, nakon odgledanog programa potpisujemo ga u cijelosti. Reviju je otvorila nova predstava Lutkovnog gledališča Ljubljana Tamnica u režiji slovenskog genijalca Matije Solcea, a zatvorila nešto starija predstava Via Matti / Ulica norcev jednog junaka slovenske nezavisne scene, Umjetničke organizacije Moment iz Maribora. U tom čvrstom slovenskom omotaču našle su se dvije predstave trenutno najboljeg lutkarskog kazališta u Hrvatskoj – Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Riječ je o predstavama Oh la la i Sretna kućica koja je zbog bolesti u posljednji tren zamijenila Avanture maloga Juju. GKL Rijeka bila je i poseban gost revije u sklopu koje je održan i okrugli stol o tom kazalištu i njegovim suvremenim stremljenjima, a riječka tehnologinja i oblikovateljica lutaka Luči Vidanović održala je radionicu sa studentima. 

Suvremeno lutkarstvo provlačilo se cijelim programom revije, a bilo je i u fokusu potprograma organiziranog u sklopu projekta Kreativne Europe „Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU“. Koliko potencijala i mogućnosti krije taj u nas još uvijek nedovoljno scenski istražen izraz pokazao je Solce u Tamnici nastaloj po motivima Andersenovog Postojanog kositrenog vojnika. Zajedno s dramaturzima Jelenom Sitar i Benjaminom Zajcom, jednonogog je vojničića odmaknuo od bajkovitih okvira u prostor žestokog i opasno zavodljivog ritma, moćnih vizualnih slika i stalnih scenskih iznenađenja koja su preplitala, suočavala i sukobljavala Andersenovu priču i svijet koji nas okružuje i pritišće. Time je združio tmurnu bajkovitost i mračnu stvarnost u snažnu i dojmljivu cjelinu koju je na bisu zaokružila emocionalna izvedba ukrajinske pjesme Oi tam na gori. Ovaj slojevit svijet suvremene tame scenografi Tomáš Žižka i Nerea Cuesta Garcia smjestili su pod posebno (fotografsko) povećalo, pretvorivši scenu u unutrašnjost fotografskog aparata u kojoj se stvaraju slike i „istine“ današnje stvarnosti. Unutar tog prostora Asja Kahrimanović Babnik, Gašper Malnar, Miha Arh i Filip Šebšajevič autoritativno su demonstrirali savršen sklad suigre, gradeći scenske slike u suglasju i višeglasju, pažljivo plešući po rubu i strogo kontrolirano griješeći kako bi ukazali na krhkost svjetova kojima tutnje vojske i vojnici. 

Drukčiji oblik suvremenog izraza demonstrirala je Petra Šarac koja je u režiji Mateje Bizjak Petit lakoćom i sigurnošću te punokrvno dječje vladala prostorom i igrom u predstavi Oh la la. Za taj mali izvedbeni slatkiš nastao po ideji Bernarda Friota i Hervéa Tulleta, a u koprodukciji riječkog GKL-a, Dječje kuće umjetnosti Ljubljana i Kolektive Ma-Théâ Centra za dječju kreativnost iz francuskog Tinqueuxa mogli bismo reći da ga gotovo uopće nije briga za odrasle, njihova pravila i konvencije. On širi svoje niti scenom, pletući ih, zaplećući, uplećući i rasplećući, bez ijedne brige i sa samo jednom mišlju na pameti – igrati se, dječje, bezbrižno, neopterećeno i djeci razumljivo. A djeca su razumjela i objeručke prihvatila ovu izuzetno uspjelu scensku igru. Slično, iako nešto više oslonjena na riječi, s djecom je komunicirala predstava Sretna kućica u režiji Morane Dolenc, koja ih je zavela moćnim trisom – izuzetno duhovitim i toplim tekstom Ivane Đule i Milice Sinkauz koji izvire i vraća se u ritam, odličnom scenografijom ispunjenom brojnim iznenađenjima Luči Vidanović i izvedbom Zlatka Vicića koji je vrlo šarmantno stvarao dijalog s tekstom, scenom, djecom i vlastitim junakom.

Riječani su imali „prste“ i u mariborskoj predstavi Via Matti / Ulica norcev, budući da je izvođač te predstave u režiji Lutkokazovog dobrog znanca Zorana Petroviča član riječkog ansambla Tilen Kožamelj. Njegov je protagonist vrlo simpatično brundalo kroz čija je nezadovoljstva i netoleranciju Kožamelj elegantno i duhovito zarezao ispod površine slovenskih (i naših) paradoksa, od političkih bedastoća i ovaca što bleje kako gazde sviraju preko poplave kineske plastike nadalje. Dodatni šarm u ovoj lutkarsko-glumačkoj monodrami predstavljale su vrlo zgodna i duhovita igra (s) predmetima i (kineskim) figuricama iz jaslica te izuzetno duhovito „pohrvaćenje“ slovenskih situacija poput: „… Miroslav Škoro mi je dao da mu diram ravnicu“.

Uz gostujuće predstave kao jake nosive točke, tijelo festivala odlično su popunile izvedbe studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, koje su se kretale od vrlo zgodnih ispitnih produkcija prve i druge godine do završnih projekata treće godine što su svoje prve festivalske korake uspješno testirali na prošlogodišnjem PIF-u. Dodajmo tu i festivalskim publikama nevidljiv dio – radionice za studente koje su ove godine, uz Vidanović, vodili slovenska lutkarska umjetnica Jelena Sitar, cirkuski umjetnik Zoran Vukić i kazališni kritičar Igor Tretinjak.

Zaključno, 12. Lutkokaz potvrdio je da se muke po organizaciji festivala danas itekako isplate jer svaka izvedba uživo djeluje poput melema na ranu, a četiri dana odličnog lutkarskog programa čisti je i nužno potreban lijek za dušu. To su prepoznali i osječki gledatelji koji su ispunili i ovacijama ispratili sve izvedbe.