Tekstovi

"Brigittin posljednji ples", foto: Lucia Calatayud

Katarina Kolega

Ni jedna umjetnost nije toliko doslovno i izravno, a u isto vrijeme  metaforično i posredno, vezana za pojmove života i smrti kao što je to lutkarstvo. Prije svega lutka ostaje bez života svaki put kad se od nje odijeli animator, a smrt postaje protagonist (ili antagonist) radnje. Ona se, uz pomoć različitih lutkarskih tehnika,  utjelovljuje vrlo maštovito, kreativno, poetično, simbolično, višeslojno, duhovito, surovo, nježno… Jedan od emotivnijih i poetičnijih primjera je višenagrađivana predstava Kazališta lutaka iz Ljubljane Patka, Smrt i tulipan u kojoj je istaknuti talijanski redatelj Fabrizio Montecchi uz pomoć teatra sjena prikazao smrt kao dragu prijateljicu koja je sastavni dio svakog života. Majstoru Montecchiju sjene su glavno izražajno sredstvo jer se njima može prikazati apsolutno sve što maštamo i zamišljamo, a idealni su most između onostranog i ovostranog svijeta. Zato mu je u predstavi Jakov neustrašivi Kazališta lutaka Zadar Smrt ponovno sjena koju mudri dječak pokušava nadmudriti i zarobiti kako mu ne bi odnijela voljenu baku.

Odlazak na drugi svijet, neizbježni rastanci s voljenima, odraslima su teška tema, a u želji da zaštite svoju djecu, pogotovo najmlađu, od bolnih osjećaja, o njoj ne vole razgovarati. Stoga je dugo vremena Smrt u zapadnom kazalištu za djecu bila tabu. Lutkari su ga odavno odlučili srušiti. S jednim od najvećih ljudskih strahova obračunavaju se uz pomoć humora ili prikazivanja ljepote umiranja. Smrt je lutkarima tema (i lik) za kojom često i rado posežu, koja ih nadahnjuje na maštovita uprizorenja, zaigrane provokacije i šale, ali i duboka filozofska promišljanja. Na svakom lutkarskom festivalu naći će se bar jedna (ako ne i više) takvih predstava, podjednako za djecu i odrasle, a pretražujući internet našla sam mnogo diplomskih radova studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku koji su se njome izvedbeno bavili. Upravo zato odlučila sam u ovom tekstu pisati o lutkarskim predstavama za odrasle koje sam gledala na prošlogodišnjem, 55. PIF-u, a koji se dotiču Smrti.

Španjolska skupina Zero en conducta bavila se posljednjim trenucima u životu jedne starice, ali i lutke. U predstavi Brigittin posljednji ples izvođači Julieta Gascón i Jose Antonio Puchades jasno su pokazali da lutki život udahnjuju oni.  Bez njih ona je lijepa beživotna stvar na pozornici, no čim uvuku svoje ruke u rukave njezine košulje i prime se za štapić iza njezine glave, Brigitte postaje silno simpatična starica, puna živosti i duhovitosti, nostalgije i pomirenja sa životom, jedna od nas. Ona je lutka ljudske veličine koja sjedi u kolicima, a s publikom komunicira bez riječi, rukama (dvoje animatora) i pokretima glave.  Sjedi u svojoj sobi i sluša gramofon, a glazba je prisjeća na dane djetinjstva i mladosti, mnoge sretne, ali i poneke bolne trenutke, životne uspone i padove, neostvarene i ostvarene želje. U tom sanjarenju, animatori svojim tijelima, preciznim mimskim i pantomimskim sekvencama i sjajno izvedenim plesnim točkama, koje su savršeno usklađene s glazbom i zvucima, oživljavaju ta sjećanja, odnosno njezin nekadašnji život. U početku su njihova tijela vrlo energična, plesni pokreti brzi i dinamični, no kako otkucava sat njezina života, kretnje se, poput kakva pokvarenog mehanizma, usporavaju, prekidaju i ponavljaju.  Dok animiraju Brigittu, ona s njima komunicira, kao što u starosti više komuniciramo s vlastitim mislima, nego s okolinom. Njih dvoje je pritom gledaju s nevjerojatnom nježnosti, pažnjom, toplinom i ljubavlju koje prenose i na publiku. Izuzetno dirnuta, imala sam potrebu s njima razgovarati nakon predstave o procesu ovog istančanog rada, pri čemu mi je Jose Puchades rekao:

„Volimo istraživati odnos lutkara i lutke. Bili smo svjesni toga da je Brigitte lutka i da joj mi udahnjujemo život, ali i sjećanja. To je za nas bilo vrlo metaforično. Sjetili smo se svih ljudi koji su izgubili pamćenje, a samim time i dio sebe.  U lutkarstvu se to može doslovno prikazati. Tako Brigitte, kad počinje gubiti pamćenje, ostaje bez pojedinih dijelova tijela. Primjerice, kad se prestane sjećati mene, odnosno svog životnog partnera, ostaje i doslovno bez mene, a to znači bez lijeve ruke koju sam joj pokretao. Kad zaboravlja na sebe, otpušta Juliju, a samim time i umire. To je vrlo izravna metafora koja se lutkom može najbolje prikazati. Smatram da gledatelj lutkarske predstave u isto vrijeme promatra i čaroliju života. Naime, kad gledaš nekoga tko udahnjuje dušu nekom objektu i objekt putem te čarolije oživi – možeš vidjeti esenciju života. Zato je vrlo dirljivo kada Brigitte umire jer možeš vidjeti kako ljudi umiru. Ova smrt nije tužna, već je radosna. Kad imaš ispunjen život, nije mu teško reći zbogom.“

I uistinu je tako. U ovoj predstavi nema mjesta tuzi. Brigitte, zajedno s animatorima, slavi posljednje minute svojega života i ispunjava si posljednje želje – koketira s publikom, šalje joj poljupce i bombone, pušta glazbu poput DJ-a u nekom klubu, dobiva pet minuta slave.

Ona nasmijava publiku i širi radost jer je to i osnovna poruka ove predstave, kaže Julieta Gascón.

„Svatko od nas želi zapamtiti osobu koja odlazi, zadržati je zauvijek u našim sjećanjima. Brigitte živi punim plućima, energična je i radosna i sve dok i sama ima sjećanja, puna je života. I publika stvarno suosjeća s njom jer ćemo svi, kad tad, proći taj isti put. Svi ćemo umrijeti.“

Ipak, nije lako prihvatiti smrt dragih ljudi, posebice članova obitelji. A upravo ih je ona nagnala na stvaranje ove predstave. U 2016. godini, dok su sa tadašnje dvije predstave putovali po europskim festivalima, umrlo im je mnogo bliskih osoba s kojima se nisu stigli oprostiti. Zato su odlučili za njih napraviti predstavu.

„Makar je to naša mala tajna, ova je predstava naš oproštaj s njima. Međutim, publika to ne treba znati jer smo htjeli napraviti univerzalnu priču u kojoj će se svatko moći prepoznati. No, među nama, nazivali smo je pogrebnom svečanošću. Osjetili smo potrebu oprostiti se od naših ljubljenih uzdignutog pogleda i sa zahvalnošću.“, otkrio mi je Jose Puchades.

Zanimljivo je da Julieta Gascón i Jose Puchades nemaju lutkarsko obrazovanje. Oboje su završili studij mime MOVEO u Barceloni, tijekom kojega su usvajali mnoge mogućnosti fizičkog teatra. U slobodno vrijeme, mimo studija, sami su otkrivali svijet lutkarstva i animacije koji ih je silno privukao. U njemu su otkrivali sličnosti s fizičkim teatrom jer su obje umjetnosti za njih vizualno vrlo privlačne i samim time zanimljive za istraživanje. Jose Antonio prvu je neverbalnu predstavu napravio sam. Zvala se Nymio: teatro digital, izvedena je 2011. godine, a u njoj je počeo prepletati mimska i lutkarska izražajna sredstva. U idućih deset godina osmislit će, zajedno s Julietom Gascón, još pet takvih, estetski posebnih predstava, po kojima je skupina Zero en conducta postala u Španjolskoj jedinstvena i prepoznatljiva. Brigittin posljednji ples treća je njihova predstava, a uvježbavali su je dvije godine. „Istraživali smo mnogo, sve dok nismo pronašli za svaku sekundu odgovarajuću gestu s kojom smo nešto htjeli reći. Filmski redatelji stvaraju film od tisuća malih slika, a mi smo slagali predstavu od mnogo sitnih pokreta. Znalo se dogoditi da bismo jedan cijeli dan osmišljavali i uvježbavali samo deset sekundi predstave.“

Ta se posvećenost i minucioznost vidi u virtuozno izvedenoj predstavi koja me ostavila bez daha. Srećom, na kratko.

Umiranjem bliskih osoba bavila se i Izraelka Michal Svironi u predstavi Carte Blanche. Na kraju izvedbe ona podiže male papirnate dvodimenzionalne ljude obojane u crveno koji predstavljaju sve umrle članove njezine obitelji s kojima će se jednoga dana, kada i ona ode na onaj svijet, susresti. Ta mi je slika bila vrlo dojmljiva i dirljiva.

„U početku stvaranja ove predstave, zamislila sam je vrlo krvavo i mračno. Ideju sam predstavila svom profesoru iz Francuske, Aleksandru del Peruggii, koji mi je savjetovao da zavirim dublje u svoje fantazije. Kad sam to učinila, bilo mi je jasno da ćemo se svi jednoga dana ponovno susresti. Tako sam jednostavno pokazala ono o čemu gotovo svi razmišljaju. Kad sam predstavu izvodila u Nizozemskoj, prišla mi je jedna starija gospođa, sva u suzama, koja mi je rekla da u svojim mislima ima istu tu sliku susreta sa svojom obitelji.“

Svoje interaktivne izvedbe Svironi naziva slikarskim kazalištem (paint theatre) jer u njima isprepleće slikarstvo, ali i stand up komediju te elemente klaunerije. Široko je to shvaćeno lutkarstvo, no prema slovenskoj teatrologinji Tjaši Bertoncelj „jedna od ključnih karakteristika suvremenog lutkarstva je spajanje i preplitanje s drugim scenskim izrazima i stvaralačkim područjima, poput animirane instalacije, plesa, mimike, vizualnog, fizičkog, dramskog i glazbenog izraza, čime suvremeno lutkarstvo ekspandira vlastiti izraz.“[1]

Michal Svironi uistinu ekspandira taj izraz te joj u početku nije bilo lako pridobiti ravnatelje kazališta koji su je smatrali komičarkom, a ne umjetnicom. Uspjela ih je, srećom, razuvjeriti, te je za Cart Blanche dobila i vrlo uglednu izraelsku nagradu. O tome smo razgovarale nakon predstave.

„Ljudi vole umjetnike stavljati u određene ladice. Mene su smatrali komičarkom i govorili su mi da nisam vizualna ni izvedbena umjetnica. Što je dijelom istina jer se nisam obrazovala u tom smjeru. Međutim, slikam od djetinjstva i za mene je slikanje osobna stvar. No, to sam dugo skrivala. Moj najbolji prijatelj i suautor ove predstave, skladatelj Yoni Tal, ohrabrio me da ostvarim svoje snove i povežem sve svoje umjetničke talente. Zamolila sam ga da svira neku melodiju dok ja slikam i tako smo vrlo polako krenuli graditi sliku po sliku. Od ideje do predstave trebalo nam je dvije godine. Ta vrsta umjetnosti u meni postoji već dugo, no nikako nisam nalazila pravi način na koji je mogu izraziti. Do ove predstave nisam uspjela povezati slikanje i kazalište, ono što radim uvijek mi je bilo odvojeno od osjećaja ili priče. Ovdje smo uspjeli ostvariti pravu kombinaciju u kojoj jedan bez drugog ne mogu. Tekst ne može stajati sam, bez vizualnog dijela, kao što ni slikanje ne može bez teksta – sve je usko povezano.“ Michal Svironi duhovito pripovijeda o sebi, svom sadašnjem životu te odrastanju uz konzervativne roditelje, a istovremeno slika njihove portrete, te ih u jednom trenutku počinje animirati – rukom ili bojom. Također, uz poveću dozu humora govori o smrti svojih roditelja (koji su, kako sam kasnije doznala, u stvarnom životu živi). Oni su joj, u njezinom stand up-u, ostavili podužu ostavštinu na vrlo dugoj papirnatoj traci koja nalikuje onima iz blagajničkih kasa. U njoj ne piše samo što joj materijalno ostavljaju, nego i ono što očekuju od nje, s kakvim se obavezama treba nositi, koje dugove podmiriti, kako bi trebala živjeti. Sve to prati slikanjem po sebi, na platnu, na podu.

„Ja sam prije svega vizualna osoba i sva su moja sjećanja vizualna. Ljude, mjesta, snove pamtim u slikama. U ovoj predstavi slikam različitim tehnikama jer se iza svake tehnike skriva drukčija priča. Primjerice, razmišljala sam o tome kako kao majka želim raskinuti s naslijeđenim uzorcima odgoja i ponašanja. Sjetila sam se prijatelja koji radi uzorke i kopira ih u tisuće primjeraka pa sam na predstavi naslikala portret svoje kćeri kao uzorak koji pred publikom kopiram na papir i majice (koje na kraju predstave prodaje publici u formi aukcije, op.a). Moj je otac govorio da se nikada neće promijeniti, a promjenom boje na slici pokazujem da se cijelo vrijeme mijenjao. Na taj sam način ostvarila zanimljiv dijalog između onoga što govorim i onoga što slikam, teksta i slike. Ponekad se oni nadopunjuju, a ponekad stoje jedan nasuprot drugome ili zajedno otkrivaju neke druge slojeve.“         

Iako o tome izravno ne govori, ova predstava za mene je duboko progovorila o prolaznosti izvedbenih umjetnosti i vječnosti slikarstva. Slike, naime, poput knjiga, zauvijek ostaju i svojim postojanjem umjetnika čine besmrtnim. Njezine će joj slike, naslikane tijekom predstave, ne budu li bačene i uništene, produljiti život i nakon fizičkog odlaska. A njezina je izvedba nestala u trenutku naklona, već na pozornici. Svojim slikama besmrtnim želi učiniti i nekoga iz publike. Zato poziva jednog gledatelja na ples, a zatim crvenom bojom na bijelom platnu oslikava njegovu siluetu koja se nalazi u društvu drugih silueta (s drugih izvedbi).

„Svi se boje smrti. Umjetnici poput Leonarda da Vincija, Picassa, Fride Kahlo postali su besmrtni jer su bili izuzetno talentirani. Danas se ljudi boje umiranja. Zbog toga žele imati pet minuta slave, prijavljuju se na različite televizijske programe, vole reality show, jer se nadaju da će na taj način postati besmrtni. No, čini mi se da u današnje vrijeme više nitko nije besmrtan. Primjerice, današnja djeca nisu čula za Madonnu! Zato ne vjerujem da te danas umjetnost može učiniti besmrtnim. Ipak, u početku stvaranja ove predstave pitala sam se: Što će ostati iza mene?

Svakom je umjetniku strašno i pomisliti što će biti nakon njegove smrti, hoće li mu slike završiti u smeću ili će ostati sačuvane. To su zastrašujuće misli. Zato je za mene smrt doživotna trauma. I treba se znati s njome nositi. A to se najbolje može stvaranjem prekrasnih stvari. Bavljenje umjetnošću mi pomaže da se lakše nosim sa svojim strahovima jer se ja stvarno plašim onoga što dolazi nakon života.“

Isto tako, Svironi vrlo promišljeno propituje vrijednost umjetničkog djela, izazivajući publiku da ponudi cijenu za njezine slike i printeve na majicama. Majica koju je netko nakon predstave platio desetak eura, možda će za nekoliko godina (desetljeća ili stoljeća) imati neprocjenjivu vrijednost. Koliko vrijedi umjetničko djelo jedno je od važnijih pitanja koje nam je Svironi direktno i provokativno postavila, kao i ono smatramo li da će jednoga dana, kako priželjkuje, ostati zapisana u povijesti, poput Pine Bausch ili Petera Brooka.

Jedan od onih umjetnika koji, zahvaljujući svojim djelima, živi već pet stoljeća i teško da će ikada biti zaboravljen jest William Shakespeare. Njegovi su komadi podjednako aktualni danas, kao i nekoć, a privlače svaku novu generaciju glumaca, redatelja, lutkara, ali i kazališnih gledatelja. Mladi kanadski lutkar Jon Lachaln Stewart, primjerice, zna sve njegove drame na pamet, a najdraža mu je upravo ona najkrvavija, u kojoj je smrt okosnica zbivanja, Macbeth. Htio je, uz pomoć teatra predmeta, istražiti različite načine uprizorenja surovih borbi i nemilosrdnih ubojstava o kojima Shakespeare piše. Na pozornicama dramskog kazališta mnogo se govori, no malo se toga prikazuje. Stewart je htio napraviti predstavu u kojoj se uopće ne govori, a prikazuje se sve što je Shakespeare napisao. Tako je nastala izuzetna neverbalna predstava Tihi Macbeth.

Zajedno s Marie-Hélѐne Bélanger pomno je iščitavao svaki stih na engleskom i francuskom jeziku, pronalazeći u jeziku prave objekte za pojedine prizore. „Krenuo je od igre koja se zove Kako ubiti objekte. To su u početku bile šalice za kavu“, ispričala mi je Marie-Hélѐne Bélanger. „Ja sam Kanađanka iz francuskog govornog područja, a Jon dolazi iz engleskog govornog područja te smo oboje imali različite verzije te tragedije. Tekst je različit na engleskom i francuskom. Dosta teško čitam Shakespearea na engleskom jeziku te sam pronalazila neke nove metafore i slike, a Jon je u francuskom prijevodu uočavao stvari koje nije uočavao čitajući komad u originalu. I tako smo se počeli igrati za stolom.“

Dugačak stol prekriven bijelim stolnjakom poprište je zbivanja ove iznimne lutkarske predstave. Iza njega stoje dvoje animatora – Marie-Hélѐne Bélanger i Jérémie Francoeur koji tumače Macbetha i Lady Macbeth. Odjeveni su u bijelo, lica su im obojana bijelom bojom, a kako komad odmiče svome kraju, na njima je sve vidljiviji grč. Redateljskom odlukom kojom jedino ta dva lica nisu objekti, nego animatori, izvrsno se povezuje uloga animatora s onime kako svoju ulogu doživljavaju Shakespeareovi likovi – animatori udahnjuju, ali i oduzimaju život objektima, a Macbeth i Lady Macbeth oduzimaju živote svima koje smatraju prijetnjom. Njihove ruke, što su dublje uronjene u krv, sve su crvenije i svakim novim ubojstvom drhtavije. Oni glume kao u nijemom filmu, a na nijemi film referiraju se i natpisi kojima se opisuju ili Shakespeareovim citatima komentiraju pojedine scene. Odabrani objekti uglavnom pripadaju stolu na kojemu se sve zbiva – Banquo i njegova supruga papirnati su tanjuri, vojnici su plastične čaše koje neugodno krckaju dok se slamaju u brutalnoj borbi, a najnemilosrdniji prikaz ubojstva djece i spontanih pobačaja prikazan je razbijanjem više desetaka jaja.

To je uistinu snažna i vrlo dojmljiva slika koja u isto vrijeme izaziva jezu, ali i smijeh, a sjajno je istaknula svu brutalnost Shakespeareova komada. Lord Macduff je boksačka rukavica koja će Macbetha doslovno doći glave, a supruga mu je okarakterizirana kuhinjskom rukavicom jer je jedina žena koja je uspjela roditi svu začetu djecu.

„Nije svejedno koji će se i kakav predmet upotrijebiti da bi se prenijela određena misao, stav ili emocija“,[2] ističe Livija Kroflin u knjizi Duša u stvari te napominje: „Najteže je od svega, ali jedino važno, lutki podariti razlog postojanja u baš takvom obliku u kakvom postoji, a njezinim pokretima dati smisao.“[3] Svega toga je itekako bio svjestan Jon Lachaln Stewart dok je osmišljavao ovu predstavu, rekla mi je Marie-Hélѐne Bélanger. „Tekst govori o snažnim emocijama: mržnji, želji za moći, pohlepi, kao i o seksu, bitkama, erosu i thanatosu. Toliko je bogat slikama da nije bilo teško maknuti riječi. Primjerice, likovi često govore o pticama, zato i imamo jaja jer se djeca u komadu često nazivaju pilićima. Osim toga, primijetili smo da se neki monolozi mogu svesti na jedan značajan pogled ili pljusku.“

Osim odabira lutaka, u ovoj je predstavi važan i odabir glazbe koji se kreće od pop klasika, suvremene klasične glazbe (estonskog skladatelja Arvoa Pärta) do glazbe video igara. Pojedinim se pjesmama vrlo duhovito, ali i znakovito, komentiraju zbivanja te tako pri samom kraju, kada krvavi par gubi kontrolu, Lady Macbeth pjeva kao na karaokama pjesmu The Sound of Silence (Simona and Garfunkela) čije riječi potpuno odgovaraju njezinom unutrašnjem stanju, ali i cjelokupnom komadu te objašnjavaju zašto je ovu dramu bolje prikazati bez riječi.

 Tihi Macbeth prolazi u brzom i žestokom ritmu, svaka scena slijedi izvornik, a opet ga vrlo duhovito komentira. Marie-Hélѐne Bélanger i Jéremie Francoeur pokazali su svojim izražajnim gestama lica paranoje i strahove glavnih antijunaka, a drobljenjem i bacanjem predmeta njihovu bešćutnost. Svaki detalj ove predstave pomno je odabran i razrađen, a opet sve djeluje vrlo lepršavo i nehajno. Autori su nam ponudili surovu zabavu, tragediju kojoj se smijemo i koju tinejdžeri rado gledaju.

„Kao posvuda u svijetu, za lutkarstvo se uobičajeno misli da je namijenjeno djeci. Kad je za odrasle, moraš ih uvjeriti da će predstava biti odlična. Tihog Macbetha smo često izvodili u engleskom dijelu Kanade gdje smo odlično prihvaćeni jer tamo vole Shakespearea. No, u Quebecu je bilo teže doprijeti do publike. Zato smo je počeli izvoditi po školama i to je bio pun pogodak. Na kraju svake izvedbe oni vrište kao da su na rock koncertu, skandiraju i baš su sretni. Na taj način otkrivaju Shakespearea, a možda će poslije predstave, netko od njih i pročitati dramu.“

Tihi Macbeth svakako potiče mlade na čitanje tog komada, a PIF već godinama potiče starije gledatelje da ne izbjegavaju lutkarske predstave jer upravo one ponajviše od svih hrabro istražuju, prepuštaju se različitim rizicima i znaju često iznenaditi i oduševiti kao što su to učinili umjetnice i umjetnici triju spomenutih predstava. Smrt je za njih bila veliko nadahnuće. Izraelki Michal Svironi je poslužila za razračunavanje s vlastitim strahovima, španjolsku skupinu Zero en conducta je potaknula na umjetnički oproštaj s bližnjima kojih više nema, a kanadsku skupinu La Fille du Laitier na maštovitu potragu za objektima koji govore više od riječi. Njihovi su lutkarski plesovi smrti bili vrlo različiti, a opet, svaki na svoj način, dojmljivi i nezaboravni.