Tekstovi

28. SLUK, Foto: djecje-kazaliste.hr

Teodora Vigato

Drugo desetljeće novog stoljeća hrvatsko lutkarstvo obogatilo je poetikama koje prkose uobičajenim razmišljanjima što lutkarstvo jest, a što nije. Lutkarski izraz je postao sasvim drugačiji od onog što smo navikli gledati na ovom području. Zbog toga su neke predstave na 28. SLUK-u zaprepastile publiku naviklu na ustaljene već viđene lutkarske izraze. Došlo je vrijeme da se napravi iskorak! Nije to nikakav kopernikovski obrat već zbroj svega onog što smo naučili u stoljeću lutkarstva kojeg je Obrazcov usustavio. Još uvijek smo skloni suditi prema njegovim kanonima, a zaboravljamo sve zablude koje je Obrazcov imao.

Na 28. SLUK-u koji se održao u Osijeku  od 24. do 29. svibnja 2021. u službenom dijelu odigrano je 12. predstava. Prema riječima žirija četiri predstave su bile jako zapažene: Pliva patka preko Drave u izvođenju Dječjeg kazališta Branko Mihaljević u Osijeku, Caffe kraljevstvo Kazališta lutaka Zadar, Flekavac u izvođenju Gradskog kazališta lutaka Rijeka i Na tragu Gradskog kazališta „Zorin dom“ Karlovac. Spomenute predstave su na neki način podijelile većinu nagrada dok su se ostale predstave po nečemu istaknule i dobile nagrade. Za najbolju rasvjetu nagradu je dobio Domagoj Garaj u predstavi Antički undergraund: laž istina mit u izvedbi Kazališta Virovitica. Nagrada za najbolju glazbu je dodijeljena Nenadu Brkiću za predstavu Medo Đuro u vrtiću Zagrebačkog kazališta lutaka.

Krenimo od literarnog predloška za lutkarsku igru. Nagradu za najbolji tekst dobila je predstava Na tragu Petre Cicvarić koju je izvelo Gradsko kazalište „Zorin dom“ Karlovac. Kada govorimo o predlošcima po kojima su građene lutkarske predstave možemo kazati kako su se na neki način isprofilirale dvije vrste tekstova. S jedne strane fiksirani literarno vrijedni tekstovi, a s druge strane predstava se gradila isključivo na improvizacijama. U predstavi Pliva patka preko Drave, koju su proglasili najboljom predstavom i dječji i službeni žiri, nije postojao nikakav tekstualni predložak čak niti sinopsis već je autorica zajedno s glumcima istraživala hrvatsku usmenu dječju baštinu koju je vrlo inventivno pretočila u scenski izraz. Autorica Jelena Sitar Cvetko dolazi iz Slovenije i nije odrasla na ovakvom folklornom materijalu koji je glumcima, a i publici bio jako poznat pa pretpostavljamo kako su usmenu baštinu evocirali sami glumci. Zanimljivo kako nije uprizorila lutkarske igre iz usmene predaje već brojalice, rugalice, nabrajalice ili jednostavno hrvatske lirske dječje pjesme. Na vrlo sličan način nastala je predstava Laboratorij života kao autorski projekt Marija Jakšića i Morane Dolenc u lutkarskoj organizaciji LOFT. Priča je to o dječaku koji ne govori, ali se služi svim mogućim neverbalnim i fizičkim elementima kako bi uspostavio kontakt najprije s predmetima oko sebe, a potom i s publikom. Pred nama se odigravaju scene iz svakodnevnog života jedne lutke-dječaka koja ne govori zato što je zanijemila zbog nekog kobnog događaja u svojem životu. U obavljanju svakodnevnih poslova uz pomoć predmeta koji postaju likovi obnavlja sjećanja i uspomene na ljude koje je volio. Jedini glumac-animator Mario Jakšić nam je u razgovoru kazao kako je želio ispričati osobnu priču koristeći ili animirajući upotrebne predmete.

Suprotno od predstava koje su građene na nejasnim tekstualnim predlošcima vrlo uspješne lutkarske priče nastale su prema fiksnom tekstu izbrušenom do posljednje replike: lutkarska igra Na tragu Petre Cicvarić, Flekavac Nine Mitrović i Antički underground: laž istina i mit Dore Golub. Radnja lutkarske igre Na tragu se vezuje za život i opstanak riba četiriju rijeka u Karlovcu. Autorica Petra Cicvarić je najprije pažljivo proučavala zanimljivi riblji svijet, a potom napisala kriminalističku priču za najmlađe u kojoj ribe kao glavni junaci istražuju tko je zagadio rijeke, što je žiri ocijenio kao najzanimljiviji tekst. Ovaj dramski tekst je inače već nagrađen na Malom Maruliću 2019. U tekstu Flekavac predstavljen je svijet odraslih iz perspektive djece i obrnuto, svijet djece iz perspektive odraslih što daje posebnu zanimljivost, jer se obično priče pričaju samo iz jedne perspektive. Dora Golub je u predstavi Antički underground: laž istina i mit spojila antičko i suvremeno. Naime, najljepše priče klasične starine Gustava Schwaba predstavila je jezikom pop kulture, masovnih medija i društvenih mreža. Predstava je namijenjena tinejdžerima isto kao i Flekavac. Poznate Ezopove basne dramatizarala je Kristina Kegljen, a uprizorila Kazališna družina „Ivana Brlić Mažuranić“ Slavonski Brod. Publika je podijeljena u dvije grupe i tijekom predstave mijenjaju točku gledišta. Gledaju predstavu s prednje strane, a potom sa stražnje pa su tako poznate basne o gavranu i lisici, zecu i kornjači predstavljene na jedan drugačiji način.

Možemo kazati kako se bajka na ovome SLUK-u pojavljivala u tragovima, osim Palčice u dramatizaciji Branimira Rakića, iako se nekada mislilo kako je bajka najpogodnija za lutkarska uprizorenja. Predložak za lutkarsku igru u predstavi Caffe kraljevstvo napisao je Patrik Gregurec u maniri antibajke jer princeza nije htjela biti kao sve druge princeze nego konobarica i sreću je pronašla sa svojim prijateljem u konobarenju. U maniri prave bajke Mihael Elijaš, Marijin Kuzmičić, Andrija Kristoš i Silvije Švast kao autorski projekt uprizorili su priču sa svim elementima bajke Zatočenici kule Bro samo s tom razlikom što su glavni junaci povrće pa nam struktura bajke dolazi u drugi plan.

Mnogo je važnija od literarnog predloška u lutkarskom kazalištu vizualnost. Nagrada za najbolju kreaciju lutaka dodijeljena je Krešimiru Tomcu u predstavi U kažnjeničkoj koloniji, a u obrazloženju piše ne samo da su likovno dojmljive nego i korespondiraju s animatorom te uvelike pridonose estetici i etici predstave. U toj neobičnoj predstavi koja je rađena prema kratkoj Kafkinoj pripovijetci, kako bi što je moguće slojevitije ušli u kafkijanski nedokučivi svijet, koristili su međuprostor između lutkarske i glumačke igre, saznajemo u kazališnoj cedulji. Bio je to  pokušaj da se tekst s jedne strane približi izvornom predlošku, a s druge strane da se prodre u moguća alegorijska tumačenja Kafkinog svijeta. Sudionici SLUK-a odgonetavali su što je pisac htio reći jer se pomaknula uloga i značenje lutke u predstavi. Lutka je u ovoj predstavi oruđe za ostvarivanje cilja. Način da netko postane marioneta je osjećaj krivice i manje vrijednosti zato se lutkom lakše upada u zamku i likovi postaju marionete. Na početku scenske igre Istražitelj se odupire takvom načinu komunikacije i odbacuje lutku, ali kasnije prihvaća lutku kao najbolje i jedino životno rješenje. Prihvaćanjem lutke lik u pripovijetci, ali i u scenskoj igri postaje izmanipuliran. Autori su lutkom ušli u kafkijanski svijet i na kafkijanski način objasnili izmanipuliranost uz pomoć lutke što se u običnom govoru kaže biti nečija marioneta.

U lutkarskom svijetu se čitavo jedno stoljeće jasno povlačila granica između dječje igračke i scenske lutke. U predstavama Pliva patka preko Drave scenske lutke postaju odbačene dječje igračke prema kojima se slagao tekst, a animacija dječjih igračaka je bila minimalna jer takva lutka nema mogućnost scenske animacije. Naime, animiralo se onoliko koliko se mogao pomicati bilo koji plišani medo ili zeko. Nostalgična sjećanja kod starije publike budile su lutke na navijanje koje smo svi nekada davno s radošću navijali. Ne sumnjam da su i dječja lica bila ozarena takvim „mehaničkim čudom“. I u predstavi Caffe Kraljevstvo lutke postaju obične šalice, čaše, domižane i slični predmeti iz kojih se pije ili u koje se ulijeva voda koja će potopiti sve što se gradilo u kraljevstvu godinama. Lutke predmeti odavno se koriste na lutkarskoj sceni ali svaki put se nakon predstave mnogi pitaju je li to lutkarska predstava ili nije. Igračke za predstavu Pliva patka preko Drave pronalazili su glumci zajedno s Jelenom Sitar Cvetko na buvljacima isto kao i Marijan Jakšić i Morana Dolenc za scene iz svakodnevnog života u predstavi Laboratori života. Lutke su inspirirane art brutom i nitko ih ne doživljava kao lutke jer nemaju potpis nekog umjetnika i nisu se izrađivale u posebnim radionicama nego su se samo uzeli upotrebni predmeti koji su se na poseban način animirali. Naime, u predstavi Caffe Kraljevstvo animatori su pomicali šalice/lutke u ritnu, a u Laboratoriju života animator je samo slagao predmete na svoju malu scenu bez ikakve želje da ih pokrene, a oni su imali svoje značenje u svakom trenutku.

Uglavnom otvoreni scenski prostor dominira u većini predstava, ali ipak nagrada za ukupnu likovnost odlazi u ruke Mladenu Bolfeku za predstavi Na tragu koja je paravanskog tipa i kao da nas sve dovodi u zabludu jer možda stari zaboravljeni paravan još uvijek može biti jako dobro prizorište za suvremenu lutkarsku igru rađenu prema suvremenom lutkarskom tekstu. Članovi žirija su prepoznali i ilustrativnu i metaforičnu razinu boja koje dočaravaju riječne dubine. Međutim, nagradu za najbolju scenografiju žiri je dodijelio Leu Vukeliću u lutkarskoj predstavi otvorenog tipa Kao voda. Upotrijebio je bijelu boju koja je kompletnom scenskom prostoru s jedne strane dala otmjenost, a s druge strane djeluje jako bajkovito.

I još jedan vizualni element – kostimografija koju je žiri zapazio u predstavi Flekavac. Kostim postaje dio koncepcije cijele predstave i u predstavi je neodvoji od scenografije. Nije stiliziran, čak suprotno, junaci su odjeveni onako kako se tinejdžeri odijevaju. Alena Pavlović kostimom uspostavlja kazališnu konvenciju i publika može mnogo toga iščitati iz njega. Kao zanimljivost ponudila je isti kostim za lutke i glumce. Naime, i kostimom se govori kako je riječ o suvremenoj temi. Dodajmo izgledu kostima i neobične dvodimenzionalne rekvizite koji su crnom olovkom nacrtani na komadu kartona te scenski prostor koji je u cjelini jasno podcrtao suvremene urbane teme. Mnogim detaljima scenografkinja je naglašavala kako se radnja događa u Rijeci, ali mogao bi to biti i bilo koji grad u kojem ima nebodera. Na sceni postoje paravani, ali su oni višenamjenski pa njihovim pomicanjima dobivamo više prostora za igru ispred i iza paravana.

Nagrade za animaciju lutaka pripale su upravo onima koji su animirali predmete ili dječje igračke. Irena Busović Tomljenović i Dominik Karakašić u predstavi Caffe Kraljevstvo animirajući šalice koristili su i svoju stiliziranu glumu, jer smo ipak u kazalištu lutaka, i vrlo uspješno predstavili spoj glume i animacije. Predmeti šalica ili čaša u njihovim rukama postajali su metafore ljudi i nije uopće bilo potrebno koristiti narativ kako bi doprli do publike ili kako bi publika razumjela priču. A na istom tragu bio je glumac animator Gordan Marijanović u predstavi Pliva patka preko Drave koji je nevjerojatan u brzoj promjeni karaktera što je istaknuo žiri u obrazloženju. Sve su to mladi glumci pred kojima je velika lutkarska karijera što također možemo kazati i za Silvija Švasta koji je nastupio u predstavi Zatočenik kule Bro i u Kažnjeničkoj koloniji i također dobio nagradu za animaciju.

Moram podcrtati kako su se izdvojile predstave u kojima dominira animacija upotrebnih predmeta koji su postali lutke iako uopće ne sliče čovjeku, ali predstavljaju njegovu personifikaciju. Šalica koja je uvijek ista ali u suodnosu s glumcem postaje kralj, kraljica ili princeza. U predstavi Pliva patka preko Drave lutka postaje sve što se nalazi u scenskom prostoru. Podsjetimo se stare Paljetkove uzrečice kako je „lutka sve, sve je lutka“ pa u predstavi Antičku underground: laž, istina i mit lutka postaje svjetlo, a muška i ženska torba iz predstave Laboratorij života prikazuju dva lika suprotnog spola vrlo važna za glavnog junaka.

Susret na SLUK-u odigrao se u nenormalnim uvjetima kako kaže izvršni producent Ivica Lučić, ravnatelj Dječjeg kazališta Branko Mihaljević, jer lutkari nisu mogli gledati jedni druge, jer se nisu mogli međusobno družiti, pohvaliti se ili potužiti jedan drugome, ali ipak susret se održao i to je najvažnije. Sudionici nisu trčali od predstave na predstavu, nisu kasnili na izvedbe jer se sve rastegnulo na šest dana kako bi izbjegli gužve. Ali su se održali i svi popratni programi: izložbe, obilježio se rođendan Branka Mihaljevića, četvrto izdanje SHOW Casea u organizaciji Kazališnog epicentra, održao je sastanak Upravnog odbora HC UNIMA-e i dio programa Vukovarskog lutkarskog proljeća.

Na kraju treba reći da su u hrvatskom lutkarstvu stasali neki „novi klinci“ koji nose novu energiju, nove teme, nove lutke, novu animaciju i novu poetiku. Većina njih su studenti Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku koji  unose svježinu u većinu gradskih kazališta ili ono što je još važnije preuzimaju inicijativu u stvaranju lutkarskih igara. Pojavila su se lutkarska središta tamo gdje nisu do sada postojala: u Požegi, Slavonskom Brodu, potom u Karlovcu, Sisku i Vinkovcima. Za SLUK se prijavilo čak 27 predstava pa je lako bilo odabrati predstave koje po nečemu nose neku novu ideju u kontekstu hrvatskog lutkarstva.  Možda se mi „odrasli lutkari“ nismo baš složili sa svim vaši idejama i polemiziramo s „vama mladima“, ali nemojte se ništa bojati, lutkarstvo ostaje na vama i samo hrabro nastavite dalje.