Tekstovi

Olivier de Sagazan, "Preobrazba", foto: Didier Carluccio

Dorija Lilion

 Od svih predstava koje sam pogledala na festivalu Lutke 2022. u Ljubljani, jedna je ostavila posebno dubok utisak na mene i ne vjerujem da ću je skoro zaboraviti. Riječ je o Preobrazbi autora Oliviera de Sagazana, dvaput izvedenoj 26. rujna 2022., iako je jedna sasvim dovoljna da obilježi gledatelja za cijeli život. Prva pomisao kada čujemo riječ „preobrazba“ navede nas na Kafku, što i nije daleko od ugođaja koji smo imali na izvedbi, ali de Sagazanova Preobrazba bila je potpuno njegova, a ujedno i naša.

Iako sam imala neku ideju kako će sama izvedba izgledati, sve moje predodžbe i ideje pale su na samom početku. Performans je započeo dolaskom na scenu izvođača, koji nas je pozdravio i sjeo na svoje mjesto, okružen posudama s glinom, slamom, bojama, prahom i vodom. Iza njega nalazio se zid, za koji nisam znala da je pomičan niti da je od metala, što je poprilično bitno za neke dijelove izvedbe. De Sagazan je nakon toga počeo mrmljati neku mantru i lagano se naginjati naprijed-natrag, poput šamana, da bi se nakon toga krenuo muljati glinom i crtati po glini, te nanositi nove slojeve maske.

Budući da je cijela izvedba ritualnog ozračja, brisanje prošlih maski te pravljenje i nanošenje novih simboliziraju maske koje nosimo u vlastitom životu, mijenjajući ih po potrebi i odbacujući nakon što su ispunile svoju svrhu. Ujedno, to je i borba s unutarnjim demonima koje je autor izvlačio kroz oblikovanje gline i crtanje po njoj. Zašto baš demoni? Prvenstveno zato što je likovnost maski djelovala zastrašujuće, bezdušno, proganjajuće. I dalje kad zatvorim oči, potpuno jasno vidim tu sliku pred očima, kao da sam je maloprije pogledala. Glina je sama po sebi siva, glatka i lako se oblikuje, a demoni preuzimaju oblik koji im je potreban da bi nam se uvukli pod kožu i dodvorili se našim strahovima. Siva boja gline neljudska je i zastrašujuća, pogotovo u paru sa crnim okruglim očima bez sjaja i krvavo crvenim usnama, kao čudovište koje je proizašlo iz najgore noćne more.

Nakon nekoliko muljanja i „premuljavanja“ gline, autor se odlučuje za pročišćavanje, i udara glavom i rukama od stražnji zid. Ti udarci popraćeni su vrlo glasnim zvukom udaranja metala o metal i njihanjem zidova. Malo je reći da nisam očekivala niti te zvukove, a ni udarce u zid. Cijela slika je vizualno dojmljiva i ostaje u pamćenju, budući da nije tako česta prilika da vidimo i čujemo tako nešto. Kasnije u izvedbi autor oblikuje lica životinja na svome licu, a nakon toga se skida i preoblikuje svoje tijelo u žensko, za kosu koristeći slamu, koju u ritualu pročišćenja zapali na glavi.

Sveukupni dojam koji je izvedba ostavila na mene nije niti loš niti dobar. Nikada nisam vidjela izvedbu koja me toliko fascinirala i zastrašila u isto vrijeme. Nije postojao niti jedan trenutak gdje sam se opustila, cijelo vrijeme sam čekala što će se dalje dogoditi. De Sagazan je vješto privukao moju pozornost te me u pravim trenucima izbacio iz misli koje su se počele stvarati. U jednu ruku atmosfera koja je prožimala prostor, događaju na pozornici i ljudi koji su gledali, djelovali su kafkijanski, mračno, začudno i strašno, a opet sasvim normalno, kao da se ništa čudno ne događa. Poput Kafkine Preobrazbe, mislim da je i de Sagazanova Preobrazba vrlo uspješno dotakla tu mračnu i začudnu prirodu čovjeka.

Ovo je prva izvedba nakon koje sam izašla, a da nisam u potpunosti bila sigurna što osjećam i koji je moj stav o njoj. Teško mi je povjerovati da je izvedena preko 300 puta u 25 različitih zemalja i da je ljudi i dalje žele vidjeti, međutim i sama se uhvatim kako se ponovno i ponovno vraćam predstavi. U krajnjem slučaju, nakon te zaokružene scenske igre – započeli smo s čovjekom i završili s istim – nitko nije ostao isti. Možda je u tome i čar, dotakla je u nama nešto čega smo se i sami bojali dotaknuti, a sada kada je vani, imamo s čim raditi ili doživjeti vlastitu preobrazbu.