Tekstovi

Sara Lustig, foto: Privatni album

Igor Tretinjak

U petom intervjuu platforme Od malih nog(u) i kazališta Žar ptica gošća je bila studentica AUK, glumica, lutkarica i skora lutkarska redateljica Sara Lustig koja je svoju kartu u elitni klub finalista natječaja OMN i Žar ptice osvojila tekstom „Sve stvari jedne duše“. 

Sara Lustig rođena je 10. rujna 1989. godine u Osijeku, gdje je završila Opću gimnaziju, nakon koje 2010. upisuje Umjetničku akademiju u Osijeku, smjer gluma i lutkarstvo. Magistrirala je 2016. godine, a iste postaje članica profesionalnog ansambla Kazališta Virovitica. Godine 2021. upisuje Lutkarsku režiju na Akademiji za umjetnost i kulturu.

Draga Saro prije svega čestitam ti na ulasku u finale. Odmah na početku moram ti reći da tvoj tekst poprilično odudara od većine prijavljenih tekstova, koji se u najvećoj mjeri grade na dijalogu, a što me već u startu privuklo. Možeš li u par rečenica predstaviti ljudima koji nisu čitali tekst Sve stvari jedne duše (dakle svima osim članova žirija)?

Prije svega željela bih zahvaliti članovima žirija što su me uvrstili među osam najboljih! I naravno, čestitke ostalim kolegama, uistinu se radujem pročitati ostale tekstove.

Sve stvari jedne duše moj je prvi ikad napisan tekst namijenjen scenskom izvođenju, iako, kad sam ga počela pisati, uistinu nisam u glavi imala nikakve „slike“ kako bi to moglo izgledati. Sve stvari jedne duše tekst je koji prati unutarnji život jednog dječaka i njegovo prihvaćanje samog sebe, odnosno svoje duše. Na tom putu susreće se sa lijepim, ali i ne baš tako lijepim dušama, i kroz prizmu svih duša koje su na njegovu ostavile trag, zapravo shvaća da bez obzira na sve – ima sebe.

Riječ je, dakle, o monološkom putovanju u vlastitu dušu i njene borbe sa samom sobom i okolinom, posebice onim dijelom okoline od kojeg duše luduju, vrište, skaču, plaču. U tom traganju dječaka za vlastitom dušom, dolazi do trajne potrage za drugim dijelom vlastite duše – Tili. Što te inspiriralo na tu temu?

Zapravo sam počela pisati zbog studija lutkarske režije koji studiram (još uvijek, haha) na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku pa mi je trebao tekst za ispit. Budući da dotad nisam pisala (osim zadaćnica i dnevnika), bilo mi je uistinu teško početi. I onda je, uz ohrabrenje mentorice Tamare Kučinović da se uopće odvažim odlučiti pisati sama svoj tekst, inspiracija došla iz potpuno blesave situacije. Gledala sam Istrage zrakoplovnih nesreća (da, da) i tamo su spomenuli kako je avion naoko samo avion, no u njemu ima stotine i stotine sati rada, proučavanja, učenja i prolazaka najgorih nesreća kako bi se na greškama naučilo i napravilo nešto bolje, dok mi vidimo samo finalni produkt – avion. Pa mi je palo na pamet kako je slično i s ljudima, kako zapravo ne znamo što je sve čovjek prošao da bi bio ono što jest. A pogotovo ako je drugačiji (inspiracija za lik Dječaka je stvarni dječak!) od ostalih, kako se na njega odražavaju situacije koje su naoko minimalne (zaljubljivanje, tučnjava...), ali su njemu velike kao avion. I onda sam sjela za laptop i samo je krenulo. Od aviona, naravno. A Tili... Tili je tu jer mislim da ljubav možda ima najveći utjecaj na jednu dušu, pogotovo na dušu kakva je Dječakova.

Je li svakoj duši potrebna jedna Tili da krene u potragu za samom sobom ili je važnije, a možda i dovoljno, upoznati sebe i svoju dušu, a Tili je neizbježan suputnik u tim potragama?

Mislim da je Tili onaj početni kotačić koji treba duši da se otvori i primi ostala iskustva i ostale duše. Jer kad pustiš ljubav unutra, teško je ne ostati otvoren i željeti još takvih lijepih osjećaja koji duši gode. A na kraju i tako imamo samo sebe i svoje duše i to nosimo do kraja nas samih. I ako prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo, sa svim „bojama“ i „ožiljcima“, nikad nećemo biti zapravo sami. Jer dok ne budemo dobri sebi, nećemo moći biti dobri ni za druge.

Kome se obraćaju Dječak, njegova duša i Tili? Kojoj publici?

Obraćaju se svima. Iako je Dječak drugačiji od ostale djece u tekstu, mislim da smo se svi nekada osjećali drugačije i da je svačija duša u jednom trenutku ili situaciji u životu mekša od ostalih ili drugačija od ostalih. Djeca će to, naravno, shvatiti na sebi svojstven način, ali mislim da se i odrasla publika može poistovjetiti s nekim situacijama koje su (sigurna sam) prošli kroz život.

Kako si kao glumica i lutkarica u Kazalištu Virovitica, a uskoro i jedna od prvih diplomiranih lutkarskih redateljica, gradila ovaj tekst? Jesi li imala u misli njegovu scensku realizaciju?

Na početku pisanja uopće ne. Onda sam zamislila glinu, da je svaka duša glina, nešto promjenjivo, nešto na što druga osoba može utjecati – bilo fizičkim djelovanjem ili bojom i slično. Ili, možda, plastelin, nešto djeci poznato i nešto s čim se mogu povezati! Zapravo je manje-više cijeli tekst kao roman struje svijesti. I kako sam gradila scenu po scenu, tako sam se pitala – što mu se iduće mora dogoditi i u koje ga situacije moram stavljati kako bi iz nje izvukao neku pouku?

Mene je posebno privukla sceničnost teksta, odnosno silan scenski i lutkarski, ili bolje rečeno vizualni potencijal. Kakva je, uz glinu i plastelin, u tvojim mislima predstava Sve stvari jedne duše?

Po svom sam tekstu radila ispit iz režije tako da sam „svoj način postavljanja“ isprobala. Nisam zapravo sigurna da sam pogodila, haha. Šalu na stranu, strašno me zanima kako ga vidi neki drugi redatelj, kako vidi Dječaka, kako vidi Tili, bi li mu predstava bila lutkarska ili glumačka, ako bi bila lutkarska – koju bi tehniku upotrijebio i zašto. Mislim da bi mi bilo strašno zanimljivo da ga postavi netko tko „nije u mojoj glavi“ jer svatko tekst čita na drugačiji način, zapravo čita ga onako kako mu je u tom trenutku „potrebno“.

S nestrpljenjem čekamo redatelje da se jave i ponude svoje scenske verzije. Kao glumica i lutkarica, jedna si od nositeljica svojeg matičnog kazališta Kazalištu Virovitica u kojemu si odigrala veliki broj uloga upućenih odraslima, ali i djeci i mladima. Kako ti vidiš suvremenu predstavu za mlade? Na koji način misliš da suvremeno kazalište može komunicirati s mladim ljudima, a da ih ne odbaci?

Ma zapravo je stvar vrlo jednostavna. Ne idimo s pretpostavkom da su djeca i mladi glupi – jer nisu. Ako nešto fejkamo – bez obzira koja tema bila u pitanju – oni to sve kuže i to je ono što ih odbija. Ne odbija njih predstava koja nije suvremena i koja nema puno efekata, nego ih odbija laž (onda im postaje dosadno). Ako je predstava iskrena u svakom smislu, nema tog djeteta ili čovjeka kojega ono što je pred njim neće zainteresirati i privući ih nazad u kazalište. Govorim iz osobnog iskustva. U trenutku kad se povežu s nečim u predstavi, to se itekako osjeti.

Mislim da su ove tvoje riječi odličan trenutak da zastanemo s razgovorom, pa nastavimo nekom skorom prilikom. Prije toga, volio bih da na samom kraju razgovora izdvojiš nekoliko redaka teksta koji se tebi čine najpoetičnijima, najbitnijima ili najzanimljivijima za razmišljanje.

… „Znaš, mama je uvijek govorila da se prve ljubavi ne zaboravljaju. A znao sam da je to bila ljubav. I Duša je znala. Ma znala je i mama. Možda je zato uvijek glasnije pričala na telefon kad bi pričala o njoj. Znala je da je nisam zaboravio. 

A Duša uvijek pamti, pogotovo one koji su je barem jednom učinili dovoljnom. “