Tekstovi

Still Life, foto: Jaka Varmuž

Laura Kolesarić

Ovosezonska predstava Lutkovnog gledališča Ljubljana pod nazivom Still Life na mene je ostavila podvojene dojmove. Pozitivni svakako idu izuzetnom redateljskom oku Tina Grabnara i dramaturškom umijeću Tjaše Bertoncelj te vrlo preciznoj animaciji glumačko-lutkarske postave koju čine Asja Kahrimanović Babnik, Iztok Lužar i Zala Ana Štiglic. Tu dodajmo da ostatak ekipe zaslužne za realizaciju predstave čine kostimografkinja Sara Smrajc Žnidarčič, autor glazbe Mitja Vrhovnik Smrekar, dizajna zvuka, zvučnih i glazbenih efekata Eduardo Raon, lutkarski tehnolog Zoran Srdić, autorica videa Vesna Krebs te dizajner rasvjete Gregor Kuhar. Predstava je najvećim dijelom ostavljena publici na osobnu prosudbu te je se može protumačiti na više načina, ali ono što nisam sasvim shvatila i što je ostalo neizrečeno, a prilično me zanima, jest što sami autori misle o temi? Jesu li prema njoj afirmativni ili negativni te kako opravdavaju svoj stav? Jesu li se ranije bavili problemom ili ga provlače uz poveznicu s lutkarstvom?

Predstava se tematski bavi pitanjem taksidermije, odnosno prepariranja životinja, u ovom slučaju zečeva, što meni u startu otvara velik prostor za diskusiju. Osobno smatram svaku eksploataciju životinja sebičnom, nemarnom, nepromišljenom i apsolutno nepotrebnom. Već uvodni dio predstave, oblikovan kao razgovor o načinima prikupljanja zečeva za taksidermijsku obradu, pokrenuo je u meni brojna pitanja i potrebu za komentiranjem nekih od izgovorenih rečenica. Tako je jedan od taksidermista rekao da se nada da će njegov rad „inspirirati ljude da imaju više poštovanja prema prirodi i ostalim živim bićima“. Tu izjavu smatram ciničnom i ironičnom jer kako nekog ubijanje i ponovno „punjenje“ životinja može pozitivno inspirirati? Posebice imajući u vidu što je učinjeno sa životinjskom nutrinom. Slično je s izjavom jednog od taksidermista da su životinje oduvijek njegova „najveća ljubav“. Ako gledamo iz perspektive taksidermije, to jest čovjeka koji se time bavi, nije li sebično izjaviti takvo što, budući da na prostoru igre u predstavi ne stoji niti jedna živa životinja. Također, koliko je cijela ta priča moralno opravdana?

S druge, pak, strane, promatrajući priču isključivo kroz prizmu lutkarske predstave, ugodno me iznenadila ideja vraćanja mrtve prirode u život. Taksidermija možda ne vraća neživo biće natrag u život, ali lutkarstvo ga vraća. I animacija. Udahnjivanje duše u lutku je ta bit lutkarenja. Kroz neživo stvaramo živo. I to je ono što me privuklo predstavi i natjeralo me da je pogledam do kraja. Željela sam saznati kako će autori opravdati tu „tehniku“ na sceni, kako će je animirati i stvoriti iluziju života. I mogu reći da su u potpunosti uspjeli. Taksidemija ne može poslužiti kao metafora života, ali lutkarstvo svakako može.

Što se tiče animacijskog dijela, moram pohvaliti lutkare Asju Kahrimanović Babnik, Iztoka Lužara i Zalu Anu Štiglic. Primijetila sam veliku preciznost i posvećenost u animaciji, točno se vidjelo koliko je svaka osoba bila unutra, posebice jer je animacijski zadatak bio vrlo izazovan zbog animacije utroje u kojoj se treba jako paziti na primopredaju pojedinih dijelova tijela lutke. Preciznost i tečnost su se odlično vidjele na izuzetno vješto oblikovanom hodu, skoku, kopanju i češkanju. Ono što je meni osobno pomalo zasmetalo duga je promjena scenografije koja je ispunila dobar dio predstave, no u drugu ruku, rekla bih da sam ugodno iznenađena vjerodostojnošću i realnošću prikaza i lutaka i scenografije.

Nešto na što bih se posebno htjela osvrnuti je kraj svake scene naznačen paljenjem reflektora. Ono što me zainteresiralo je pitanje što se dogodi sa zečevima nakon stanke? Umru li? Jesu li to njihovi posljednji trenuci života? Sva su ta pitanja ostala otvorena. Na samom kraju predstave ostala su sva ta mrtva tijela zečeva koji su malo prije bili živi, makar i preparirani, ali barem je na trenutak u njih udahnut život putem lutkarstva.

Kao zaključak, rekla bih da je predstava zanimljiva i poučna, ako se sagleda iz pravog kuta. Voljela bih da sam bolje shvatila što su autori željeli reći predstavom, da sam dobila jasnu poantu i njihov stav prema taksidermiji jer bih na taj način mogla razabrati i motivacijsku točku iz koje su krenuli. Kako sam predstavu gledala online, veliku sam pažnju posvetila moralnom sloju predstave i nekih scena, vraćajući im se nimalo bezbrižno. A možda to i jest smisao ove predstave – ući u glave ljudima da promisle što je prava metafora života, kako Still Life i dalje živi, makar u lutkarevoj glavi.