Tekstovi

Still Life, foto: Jaka Varmuž

Dorija Lilion

Still Life je lutkarska predstava dokumentarnog tipa koja se bavi moralnom i etičkom tematikom taksidermije životinja, oblikujući poruku kroz prikaz života devet zečeva. U predstavi se koriste pravi preparirani zečevi. Oni su za potrebe izvedbe kupljeni od različitih izvora koji svoje motive i razloge bavljenjem tim moralno upitnim poslom donose u uvodnom dijelu predstave. Tu se otvaraju vrlo važne etičke dileme oko preparacije životinja te nas se navodi na razmišljanje o samom činu. Je li doista u redu uzeti život da bismo imali lijep ukras na polici? Vječno živ, ali bez trunke života? Autor i redatelj Tin Grabnar, uz pomoć dramaturginje Tjaše Bertoncelj, u predstavi Still Life priča nam priču o devet života za koje se vrijedi boriti.

Između ostalih, u uvodu je riječ o poznatim taksidermistima Ronaldu Howardu i Lukasu Dittertu koji imaju bitno različit pristup taksidermiji, što na samom otvaranju predstave umnaža stav i razmišljanje o toj profesiji. Howard ima veliku ljubav prema taksidermiji kao načinu očuvanja tijela zečeva koje zečeve prikuplja na „etički“ način. Naime, njegovi modeli su isključivo živine ubijene na cesti ili pronađene u šumi. Pod etičkim ovdje se smatra da ih nije on sam ubio, iako su usmrćene ljudskim djelovanjem. S druge strane, Dittert se bavi lovom i uživa u lovu na zečeve koje nakon toga sam obrađuje – kožu ostavlja za preparaciju, meso jede, a kosti melje kako bi služile za gnojivo. U uvodnim minutama saznajemo j da je od devet prikazanih zečeva, dvoje ubijeno ugljičnim dioksidom jer su uzgajani za svrhe maloprodaje.

Nakon kratkog, ali sablasnog uvoda kojeg su izrecitirali glumci i animatori Asja Kahrimanović Babnik, Iztok Lužar i Zala Ana Štiglic, zaranjamo u etide svakodnevnih života zečeva pred nama. Koristim izraz „sablasno“ jer  su glumci potpuno ozbiljno iznijeli tekst na polumračnoj sceni s reflektorima usmjerenima prema njima i zečevima (dizajn rasvjete Gregor Kuhar), što je dodatno pojačalo dimenziju ozbiljnosti ove teme. Valjalo bi napomenuti da je predstava bila veliki izazov i za glumce jer su pojedinci, kako smo naknadno saznali iz razgovora s autorima i izvođačima, duboko vezani za životinje, što predstavi dodaje jedan dublji sloj moralnosti.

Animaciju prepariranih zečeva u predstavi su izvodili glumci čija se prisutnost na sceni nije osjetila. Izvrsnost animacije bila je zaista zavidna. Iako ih je troje animiralo različite dijelove istoga zeca, animacija je bila čista, bez zastoja i greški, izvedena s potpunim fokusom. Da nisam znala da je riječ o predstavi, mislila bih da gledam dokumentarac na TV programu. To može biti i potpomognuto medijem u kojem se predstava izvodila jer je fokus kamere bio isključivo na zečevima. Skoro potpuna prilagođenost mediju videa i prikaz detalja zečeva dopustili su gledateljima potpuni „ulaz“ u živote kojih, nažalost, više nema.

Still Life nije predstava napetog ritma i velikih iščekivanja. Umjesto toga, u njoj se prožimaju osjećaj budnosti, saznanja i shvaćanja. Gledateljima se daje vrijeme za promišljanje o činu ubojstva nedužnih života koje upravo gledamo na ekranu. Naša svijest usmjerava se prema problemu pred nama. Činjenica je da su ti zečevi već dugo mrtvi, no u etidama ih vidimo kako se umivaju, skakuću po livadi, jedu i tresu se u strahu od smrti. Svaki trenutak je prikazan ekstremnim naturalizmom i ti zečevi više nisu mrtvi, već ponovno oživjeli. Predstava mi predstavlja još neviđeno iskustvo i voljela bih da je više ljudi vidi i zapita se nekoliko pitanja koja će im se ukazati tokom ove predstave. Tako ću i ja završiti svoja razmišljanja pitanjem. Možda će biti malo kontroverzno, ali ću ga svejedno postaviti. Da je riječ o čovjeku, biste li ga dali taksidermistu da ga očuva? Da vječno živi s vama? Ako ne, zašto onda to isto radimo sa životinjama?