Tekstovi

"The End of TV", foto: Manipulate Festival

Petar Sekelez

Početkom godine imao sam priliku preko ekrana pogledati fantastičnu predstavu u sklopu edinburškog MANIPULATE festivala koji se ove godine održao online. Riječ je o predstavi Kraj TV-a / The end of TV u izvedbi Chicago Theatrea čiji izvedbeni kroj sadrži elemente nijemog filma, lutkarstva, glazbe, glume…, a opet ničega nema suviše. Predstava o kraju televizije kao kraju jedne ere smještena je u post-industrijski imaginarni „ruzinavi remen“ s fokusom na ogoljenom gradu u 1990-im godinama uronjenom u glazbu iz dva desetljeća starijeg razdoblja. U tom okruženju predstava na suptilan način donosi priču o dvoje ljudi, dvije strane američkog sna. U izvedbenom prvom planu pratimo pad industrije kroz uspon TV-a i njegovih nametljivih reklama koje dirigiraju životom naše starije populacije jer im je to nekada možda jedini izlazak u svijet. Pozadinsku sliku preuzima peteročlani bend koji svojim vještim sviranjem i vokalnim pratnjama ne odvlači nepotrebno pažnju gledatelja, već produbljuje shvaćanje pojedinih scena, nadopunjujući se s animacijom poput lego kockica, čineći to sve uživo pred gledateljima.

U centru radnje su Flo i Louise, glavne protagonistice i žiteljice na periferiji imaginarnog grada. Flo je draga bakica (bjelkinja) koja je nekada bila nadglednica u tvornici auto-dijelova, a sada pati od demencije. Predstava majstorski pretapa njena sjećanja iz života s „top-shop” reklamama i neizbježnim „ali to nije sve” sloganom koji ih prati. S druge strane imamo Louis, mladu Afroamerikanku (što diskretno šapće autorovu poruku s tom podjelom uloge) koja je na početku svog poslovnog puta otpuštena iz iste firme koja se urušila zbog dolaska novih tehnologija. Louis je proglašena viškom i silom prilika gurnuta u nove izazove, a priča se vješto plete između njih dvije te kroz njihov odnos prema svijetu.

Nažalost, zbog korone sam bio prisiljen gledati ovu izvedbu na mobitelu, što nije umanjilo moj doživljaj, no sasvim sam siguran da bih nakon gledanja ove predstave uživo izašao zamišljen, ali i upozoren na mnoge stvari koje uzimam olako u životu. Važno je napomenuti da se sve odvija ispred gledateljevih očiju. Imamo glumce, lutke, to jest kazalište sjena i njegovu animaciju na grafoskopima, mali orkestar i platno. Čini se da je puno toga nagurano ispred vas, ali kad se klupko počne odmotavati, jednostavno ne možete skinuti oči s predstave. Najveća je mana gledanja ovakve predstave preko ekrana što gledatelj nema pravo izbora nad gledanjem, nego uzima ono što su odabrali redatelj i montažer te se nada da su uhvatili esenciju predstave. S obzirom da je to jako kvalitetno napravljeno, nemam primjedbi na spomenute. S druge strane, prednost je sigurno ta što gledatelj osjeća intimu dok gleda predstavu. Osjećaj da ju je netko snimao isključivo za tebe i da se možeš zaogrnuti njom bez da te ometa vanjski svijet svojim brigama. Najviše su me osvojili animacija, gluma i glazba koji se fantastično nadopunjuju te vješti redateljski rezovi koji lutkaru i glumcu pružaju prostor da se pripremi za sljedeću scenu. Ponekad je toliko promjena da gledatelj pomisli kako je sve već unaprijed snimljeno i pušteno na platno, posebice jer su rezovi stvarno napravljeni s tolikom preciznošću da se kadrovi filmski pretapaju.

Režiju predstave potpisuje Julia Miller, dakle sve pohvale njoj i scenaristima Kyleu Vegteru i Benu Kauffmanu koji su uspjeli povezati sve suprotnosti i izgraditi toplu priču za gledatelja. Za lutke je odgovorna Lozi Breit i mislim da je dobro odradila zadatak. Jednostavne su, a toliko govore svojim malim pokretima poput treptaja ili pomaka glave da se u potpunosti razumije podtekst. Predstava osvaja vizualnim efektima i glazbom. Tu moram spomenuti songove koji odzvanjaju u pozadini i vokale benda. Na trenutak jednostavno odlutaš i zaboraviš da su svi ti ljudi ispred tebe, a ima ih mnogo: od četiri lutkara/glumca do još toliko glazbenika u bendu. Moram također pohvaliti vođenje svjetla i lutaka. Oblikovane lutke imaju svoje datosti u kazalištu sjena, međutim kad se povežu vještina i svjetlo, lutka progovori i jednostavno diše, ima dušu. Vjerujem da isti osjećaj imaju Indijci kada gledaju svoje veličanstvene epove pred majstorima lutkarima.

Kao što sam već spomenuo, posebno me se dojmio efekt pretapanja, kao u sceni u kojoj Flo uzima fen iz kutije (koja u simbolici predstavlja pospremanje života – sve stvari Flo stavlja u kutiju, a Louis ih vadi) i onda malim pokretima pokreće fen oko sebe misleći da je uređaj zapravo čekić kojim popravlja tenk za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je radila kao mlada cura u tvornici. U vizualnom sloju, demencija se pojavljuje kroz neizbježan potres koji urušava kuću sagrađenih uspomena. Predstava obiluje takvim putovanjima i dubinom u kojoj je vješto prikazan unutarnji život – misli i sjećanja jedne bakice, pogotovo u zadnjoj sceni gdje lutkarstvo pokazuje zašto je toliko moćno, zašto nekada nije potrebna ni riječ, nego jednostavno komad papira i svjetlo i imaš cijelu lepezu emocija kojoj se ne možeš oteti. Shrvan emocijama na kraju mislim da je ovo najbolja lutkarska predstava koju sam do sada pogledao. Preporučio bih je svakome i drago mi je da sam imao priliku ovakvo nešto pogledati.