Tekstovi

KL Zadar, "Judita", foto: Arhiva KL Zadar

Vedrana Valčić 

Uvod

Glavni zadatak kazališnog kritičara je da kao vrsni poznavatelj umjetnosti, pomaže budućim gledateljima da selekcioniraju vrijedna ostvarenja. Kritika je uglavnom impresionistička jer se oslanja na osobni kritičarev doživljaj. Kao takvoj mana joj je subjektivnost onoga tko piše kritiku. Imanentna kritika[1] svojevrstan je rengen umjetničkog djela i svaka dobra kazališna kritika morala bi polaziti od strukture i funkcije kazališne predstave. Međutim, na stranicama dnevnih novina i tjednika teatar je neizbježna tema, ali uglavnom bez obilježja autorskog stajališta. Novinski prikazi kazališnih premijera pišu se izbjegavajući oštre ocjene. Kako je suvremena kultura komercijalna, tako i kazališna umjetnost podliježe tržišnim vrijednostima.[2] Ukoliko kazališna kritika ne razvija svoju misao na temelju onoga što u kazalištu vidi, podložna je stavu i mišljenju državne, političke vlasti i tad je na djelu propaganda.[3] Publika očekuje od kazališne kritike preporuku i jasan stav o viđenom umjetničkom djelu.

Kazališne kritike odabranih predstava  Kazališta lutaka Zadar

Za analizu udjela kazališne kritike u održavanju predstava na repertoaru, uzeli smo kritičke osvrte u dnevnom, tjednom i mjesečnom tisku. Analizom napisa o predstavama Kazališta lutaka Zadar[4] od njegovih početaka do kraja stoljeća, nameće se potreba za razvrstavanjem predstava s obzirom na ocjenu kazališne kritike. To su visoko ocijenjene predstave, one koje su ocijenjene negativno i one koje uopće nisu zaslužile ikakvu ocjenu.

Metodom analize dostupnih kazališnih kritika koje prate djelatnost Kazališta lutaka Zadar od njegovog osnutka, zaključujemo da je sustavno kritičko praćenje kazališnih predstava započelo sedamdesetih godina, s pojavom predstava koje su zabilježile određene pomake u lutkarskom izrazu, oslobodivši se oponašanja dramskog. Abdulah Seferović[5] tako predstavu Ružno pače,[6] smatra prekretnicom u zadarskom lutkarstvu.

Brojne su predstave koje osim informacije o premijernom izvođenju nije zabilježila kazališna kritika. S druge strane, to su najgledanije predstave Kazališta lutaka Zadar, po broju izvođenja i broju posjetitelja. Treba uzeti u obzir da su predstave Crvenkapica[7] i Čudnovate zgode šegrta Hlapića,[8] rađene početkom pedesetih godina, kada je hrvatska kazališna kritika uglavnom otkrivala društvenu problematiku drame,[9] a o umjetničkoj vrijednosti, pogotovu o režijskoj ili glumačkoj realizaciji reklo bi se svega nekoliko riječi. Iako je kazalište kao institucija u središtu zanimanja javnog mnijenja,[10] cijela su povijesna razdoblja ostala bez ikakvog osvrta kazališne kritike, pa tako Ljubomir Gotcheff u osvrtu u Narodnom listu[11] navodi kako je to prvi projekt zadarskog kazališta koji je nastao u teškim tehničkim uvjetima i u kratko vrijeme, pa je to u velikoj mjeri utjecalo na umjetničku kvalitetu izvedbe.

Za lutkaricu N. Cvek u ulozi Crvenkapice kaže da je „zadovoljila“, K. Kužet po njemu je bila „prilično dobra“, klavirska pratnja M. Miljuša „vrlo dobra“, a insenacija M. Trepše izvrsna.

U napisu Ilije Ivezića[12] o prvoj premijeri kazališta lutaka nalazimo komentar kako predstava nije bila na umjetničkoj visini, kao sljedeće predstave, ali ipak „nije bila loša“. Prva verzija Crvenkapice iz 1952. godine još uvijek je na repertoaru Kazališta lutaka Zadar. S tom se predstavom svake godine otvara kazališna sezona, igra se u organiziranoj prodaji za osnovne škole i dječje vrtiće svake godine, već sedamdeset godina i nakon prvih kritičkih osvrta iz doba njezina nastanka, do kraja stoljeća nije napisana ni jedna stručna kazališna kritika, osvrt ili komentar o njoj[13]. O Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića[14] nalazimo samo napis s najavom premijere koja će se održati 12. studenog 1966.[15] u dvorani Kazališta lutaka, bez podataka o vremenu održavanja. Ovakve krnje novinske zapise koji u sebi sadrže samo informaciju o datumu, satu i mjestu izvođenja premijere, doživjele su mnoge predstave Kazališta lutaka Zadar.[16]

Predstavom Kekec[17] otvara se novo razdoblje u kritičkom praćenju Kazališta lutaka Zadar. Većim dijelom zaslužan je rimski dnevnik Il Tempo i njegov kritičar Lucio Romeo[18] koji je oduševljen izvedbom Kekeca i zadarskim ansamblom koji po prvi put gostuje izvan zemlje na međunarodnom festivalu lutkarskih kazališta od 18. do 25. lipnja 1961. na Festivalu Internazionale Italia u Rimu.

Dajući prednost jednostavnosti tehničke izvedbe i sadržajnosti insenacije te kostimografiji, talijanski novinar navodi kako je to predstava precizne fizionomije, harmonično i dobro postavljena, pa joj dužina fabule J. Vandota nije smetnja. U izvornoj verziji ova je predstava na repertoaru Kazališta lutaka Zadar od 1953. godine do danas, jednako kao i Crvenkapica, bez ozbiljne analize fenomena pedesetogodišnjeg opstanka na sceni. Ovim predstavama pokazujemo kako je za opstanak kazališne predstave presudan sud publike[19] i njezina aktivna komunikacija s predstavom.

Najgledanija predstava posljednjih dvadeset godina Tri praščića,[20] osim jedne kazališne kritike Živka Nižića,[21] lišena je i osnovnih pisanih podataka. Pretpostavljamo da je predstava, kao i svaka do tada imala kazališni listić i plakat u izvornoj verziji, ali ga nismo uspjeli naći. Plakat[22] je tiskan u novoj verziji 2000. godine, a kazališni listić ni u izvornom, ni u obnovljenom obliku ne postoji. Analizirajući sve aspekte ove lutkarske predstave, od dramskog predloška, scenografije i lutke, do glazbe, te ponaosob svaki lik u predstavi. Nižić daje jedan od najkompetentnijih kritičkih pregleda predstave za djecu do tada.

U Narodnom listu[23] Davorka Mezić Jugović daje osvrt na gostovanje Kazališta lutaka Zadar u Austriji, s predstavom Tri praščića. Uz putopisne podatke o mjestima izvođenja i broju odigranih predstava, novinarka zaključuje da iako zadarski lutkari nisu krenuli na gostovanje s nekom od svojih najboljih ili najnovijih predstava, uspjeh nije izostao.

Analizirane predstave Kazališta lutaka Zadar, bez obzira nas vrijeme kada su nastale, pokazuju kako šturi napisi u tisku, jer je o sustavnoj kazališnoj kritici toga vremena nemoguće govoriti, nisu relevantni za opstanak predstave. Bez sudjelovanja publike, kazališni čin je neostvariv. Pokazuje se da o sudbini predstave odlučuje samo njezina publika.

Ozbiljnu i stručnu analizu kazališnih kritičara zaslužile su tek predstave nastale krajem sedamdesetih i osamdesetih godina, poput Postojanog kosirenog vojnika[24] i Ribara Palunka i njegove žene.[25] Kazališni kritičar Dalibor Foretić[26] za predstavu Postojani kositreni vojnik kaže da je „čudesan, na sceni odsanjan san“, nakon što je odigrana na 19. jugoslavenskom festivalu djeteta u Šibeniku 1979. godine. Ova predstava zadarskih lutkara[27] dobitnik je brojnih nagrada i po ocjeni kazališne kritike prektretnica u tadašnjem jugoslavenskom lutkarstvu. Svega nekoliko rečenica teksta ustupa mjesto vizualizaciji, slici i dinamici, svaki element ima svoju višeznačnost i fantastičnost, oduševljeno piše Jakša Fiamengo.[28] Fasciniran jednostavnošću kruga, po čijem se rubu i u dubini scene odvija priča, načinom na koji su redatelj i scenograf maksimalno iskoristili minimalne scenske rekvizite, proglašava je predstavom koja nema svog uzora u tadašnjoj lutkarskoj sceni. Kvaliteta ove kazališne predstave, neprijeporna je i nakon deset godina. Na međunarodnom festivalu u Ljubljani[29] Postojani kositreni vojnik bila je najzapaženija predstava. Kritičar Dnevnika Milan Dekleva[30] piše kako je to predstava koja je klasičan primjer ispravnog izbora dramskog teksta i njegovog autentičnog tumačenja, te savršena metamorfoza u kazališni čin.

Na Međunarodnom festivalu kazališta lutaka (PIF), Zagreb, 2002. predstava je službeno zatvorila festival u čast proslave pedesetogodišnjice rada Kazališta lutaka Zadar, a Marija Grgičević[31] je napisala kako je i nakon toliko godina ponovni užitak gledati ovu predstavu, koja živi na suptilan i potresan lutkarski način sve intenzivnije. Predstava je proputovala zapadnu Europu i Ukrajinu.[32]

Brojne pohvale kritika je izrekla i predstavi Ribar Palunko i njegova žena. „Impresivna predstava, sretan spoj scenografije i režije, uz iznimno dobru glumu, s obiljem glasovnih varijanti i različitih izražajnosti, spoj scenskih slika kojima je moguće ostvariti čudo“, napisao je Anatolij Kudrjavcev[33] nakon odigrane predstave u Splitu. Scenska čarolija mitskog vremena inspirirala je Fiamenga[34] da je proglasi jednim od najvećih lutkarskih događaja na jubilarnom 30. Festivalu djeteta u Šibeniku.

Nakon gostovanja[35] u Barceloni, Seferović[36] piše o dojmovima koje je predstava zadarskih lutkara ostavila na španjolsku publiku. Iako je Kazalište lutaka Zadar već imalo određenu međunarodnu reputaciju u to vrijeme, oduševljenje publike i kritike, premašilo je i najoptimističnija očekivanja. Takav golemi uspjeh Seferović ne tumači fabulom predstave, koja odgovara mediteranskom podneblju, pa samim tim i pomaže razumijevanju, bez obzira na jezične zapreke, već vješto odabranom senzibilitetu modernog kazališta u kojem se isprepliću mašta i stvarnost, tako razumljivom svakom gledatelju. Najveći uspjeh predstava je doživjela samim uvrštavanjem u program Marulićevih dana[37] u Splitu, 1992. godine. U kategoriji visoko umjetnički ocijenjenih predstava, koje nemaju široku publiku, nalazimo predstave poput Zvjezdana[38] i Šume Striborove.[39] Najspektakularnija predstava, ispričana emocionalno i interpretativno uzbudljivo zvjezdani Zvjezdan, kako je naziva Foretić,[40] po njegovom mišljenju najveće je lutkarsko ostvarenje u hrvatskom glumištu u sezoni. Predstava se gleda u jednom dahu, „istodobno pružajući kazališni užitak i radost sudjelovanja u umjetničkom činu“, piše Želimir Ciglar,[41] te potpun vizualan i zvukovan užitak, savršeno zajedništvo redatelja, pisca, likovnjaka i glumaca. Predstava je izazvala veliku pažnju kazališnih kritičara i o njoj se mnogo pisalo nakon sudjelovanja na PIF-u[42] u Zagrebu. Oduševljenje dijeli i Fiamengo,[43] nazivajući je igrom modernog izričaja i jakog izvedbenog senzibiliteta, prepoznajući u njoj aktualni društveni trenutak u koji smo „do grla umočeni“.

Nakon jednog odigranog ciklusa predstava za niže razrede zadarskih osnovnih škola u velikoj dvorani Hrvatske kazališne kuće u Zadru i komercijalnog gostovanja u Splitu, predstavu je vidjela engleska publika u Walesu 1995., a od tada nije igrana za publiku kojoj je namijenjena. Jedan od razloga je neprimjerena veličina dvorane Kazališta lutaka Zadar u „Jazinama“, a s druge strane predstava tako visoko ocijenjena od stručne i kvalificirane manjine kazališnih kritičara, koju nitko drugi nije vidio, gubi osnovni smisao postojanja, a to je njena komunikacija s publikom. Pišući o dramskom programu 42. festivala djetata u Šibeniku, Fiamengo[44] predstavu Zvjezdan ubraja u antologijska ostvarenja hrvatskog lutkarstva upravo zbog  sceničnosti i likovnosti koja je usaglašena s vještinom animatora i impresivnim lutkama, u dobro osmišljenom režijskom postupku. Predstavu Šuma Striborova Foretić[45] naziva „velikim lutkarskom spektaklom“ koji sjedinjuje razne lutkarske tehnike, uz dobru karakterizaciju svih ostvarenja, od lutaka do živih glumaca, moćnom glazbom i jezičnim konglomeratom, izvrsno korespondira s nekim aktualnim situacijama.

Kazalište lutaka Zadar Fiamengo[46] smatra najkompletnijim lutkarskim ansamblom u Hrvatskoj, koji i u ovoj predstavi svojim dokazanim umijećem plijeni publiku, dok Magdalena Lupi,[47] analizirajući svaki segment predstave, od dramatizacije do glazbe, zaključuje kako pojedine scene podsjećaju na najsavršenije proizvode animiranog filma, koji ostaju u trajnom pamćenju.

Bez obzira na izvrsnu kritiku i nagrade[48] predstava Šuma Striborova posljednji put je igrana 1997. godine, iako je još uvijek na repertoaru kazališta. Obje spomenute predstave zbog prevelikih tehničkih zahtjeva i pregoleme scenografije, trebaju veći scenski prostor i  dodatnu opremu pa se ne mogu igrati u dvorani Kazališta lutaka u „Jazinama“ koja je mala. Ove predstave može vidjeti samo odabrana publika na međunarodnim festivalima ili festivalima u zemlji, pa je zato njihovo skidanje s repertoara neizbježno.

Cervantesov Don Quijote[49] doživio je zluradu obdukciju, piše Kudrjavcev[50] komentirajući postavljanje ovog djela na lutkarsku scenu. Smatra da je redatelj nagomilao cijelu zbirku scenskih izmišljotina, od koje se može očekivati samo kaos i niz obmana. Predstavu naziva „sumnjivim i neunosnim“ umjetničkim poslom, a legendarnu bitku s vjetrenjačama zadarskih lutkara doživljava kao „crtež iz petparačke slikovnice“.

Isto mišljenje dijeli i Ciglar,[51] navodeći kako se mediteranski duh teško može probiti kroz poljske magle. Svrstavajući najprije ansambl zadarskih lutkara u one koji „lijepo pjevaju“, Branka Čokljat[52] zamjera općem dojmu predstave, koji je za nju previše zbrkan, prepun komešanja i bez čvrste ideje poveznice, koja bi morala biti u službi osnovnih elemenata donkihotskih scena. S ovakvom ocjenom kritike, složila se i publika. Nakon premijerne predstave, odigrane su još dvije reprize u praznoj Crkvi Sv. Dominika, nakon čega predstava više nije igrana.

Potpuno isto prošla je i predstava Kitica[53] gostujućeg redatelja Miroslava Melene, koja je najavljena kao vizualna čarolija,[54] koja će s vremenom postati uigranija i zasigurno puno bolja u nekom drugom scenskom prostoru, nastavlja novinar.

S druge strane, Davorka Mezić,[55] pišući o premijernom izvođenju predstave, naglašava kako je ovo potvrda izvanredne i plodne suradnje Češke i Hrvatske, o čemu je potpisan i ugovor, pa se u to ime publici obratio i češki konzul Vaclav Čadek, u ime veleposlanstva, a predstava se uklopila u projekt pokušaja dovršetka zgrade kazališta lutaka, u kojem je angažiran i sam redatelj.

Stav kazališne kritke uvijek je u jednom dijelu i stav oficijelne kulturne politike, što pokazuje kako su rijetki kazališni kritičari koji ne podliježu političkim ili trenutačnim društvenim zbivanjima.[56] Međutim, prisustvo konzula i dobra kulturna suradnja među državama ne jamče i dobar kazališni projekt. Predstava je bazirana na arhaičnom dramskom predlošku iz prošlog stoljeća, nama nepoznatog autora, a redatelj u pretpremijernom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju[57] kaže kako je ovu predstavu napravio ne bi li upozorio na problem nedovršene zgrade kazališta, zbog lutkara i zadarske djece, zbog grada i njegovog imagea i na kraju zbog turističke ponude. Eksperiment češkog redatelja publika je imala priliku vidjeti u još dva reprizna izvođenja, međutim ni jedan od ovih motiva nije bio dovoljno uvjerljiv, da napuni gledalište crkve Sv. Dominika.

Zaključak

Na primjeru Kazališta lutaka Zadar pokazali smo tri pristupa koje imaju kazališni kritičari u ocijenjivanju kazališnih predstava, čak i onda kada u potpunosti ignoriraju kazališni čin, preko negativnog suda o predstavama, do visoko, stručno ocijenjenih kazališnih predstava. Po definiciji kazališna kritrika trebala bi biti preporuka budućim gledateljima, bez obzira na subjektivni sud ili utjecaj društveno-političkog trenutka, kojem su podlegle neke od navedenih. Analizom odabranih kritičkih osvrta na predstave Kazališta lutaka Zadar, zaključujemo da predstave bez obzira na stručnu ocijenu kritike ostaju na repertoaru samo onda kada imaju svoju publiku.

Važno je upozoriti da iako sudovi kazališnih kritičara nisu odlučujući za opstanak predstave, kazališna kritika mora ispunjavati svoju prioritetnu zadaću, a to je stručna, dosljedna, istinita i objektivna valorizacija kazališnog djela.

Literatura:

1. Batušić, N; Hrvatska kazališna kritika, Matica hrvatska, 1971, Zagreb.
2. Bujić, G; Vizualna čarolija na arhaičnoj tekstualnoj pozadini, Zadarski list, Zadar, 13.VII.2001.
3. Ciglar, Ž; Svijet okupan snom, Večernji list, Zagreb, 5.IX.1995.
4. Ciglar, Ž; Hod po vodi, Vijenac, Zagreb, 20.V.1999.
5. Čokljat, B; Od bećarca do vjetrenjače i raskošne bajke, Glas Slavonije, Osijek, 5.V.1999.
6. Fiamengo, J; Kad slika priča bajku,Slobodna Dalmacija, Split, 6.VIII.1979.
7. Fiamengo, J; Sudbinska poetika mora, Slobodna Dalmacija, Split, 29.VI.1990.
8. Fiamengo, J; Pasijom do iskupljenja, Slobodna Dalmacija, Split, 9.IV.1995.
9. Fiamengo, J; Zvjezdan nije ostario, Slobodna Dalmacija, Split,2.VII.2002.
10. Fiamengo, J; Vrhunci i posrtanja, Slobodna Dalmacija, Split, 14.V.1997.
11. Foretić, D; Čudesni zadarski Vojnik,Vjesnik, Zagreb, 28.VI.1979.
12. Foretić, D; Zvjezdani Zvjezdan, Novi list, Rijeka, 5.IX.1995.
13. Foretić, D; Moćna dopadljivost,Novi list, Rijeka, 2.IX.1996.
14. Gotcheff, Lj; Nazotrova Crvenkapicaiu izvedbi zadarskog Kazališta lutaka, Narodni list, Zadar, 12.I.1952.
15. Grgičević, M; Je li se umorio PIF?, Hrvatsko slovo, Zagreb,13.IX.2002.
16. Inglis, F; Teorija medija, Barbat, Zagreb, 1997.
17. Ivezić, I; Osvrt na rad Kazališta lutaka u Zadru,Narodni list, Zadar, 19.IV.1952.
18. Kudrjavcev, A; Skršeni otpori, Slobodna Dalmacija, Split, 30.X.1990.
19. Kudrjavcev, A; Zlurada obdukcija, Slobodna Dalmacija, Split,2.IX.1998.
20. Lippmann, W; Javno mnijenje, Naprijed, Zagreb, 1995.
21. Lupi, M; Baština na nov način , Hrvatsko slovo, Zagreb, 26.IV.1996.
22. Mezić-Jugović, D; Još jedna uspješna turneja, Narodni lisat, Zadar, 1.VI.1986.
23. Mezić, D; Lutke nisu samo za djecu, Slobodna Dalmacija, Split,1.VII.2001.
24. Mezić, D; Češka Kitica u Zadru, Slobodna Dalmacija, Split,13.VII.2001.
25. Miodrag, Z; Ugodno rimsko iznenađenje,Narodni list, Zadar, 6.VII.1961.
26. Nižić, Ž; Lijepo i konačno za djecu, Narodni list, Zadar, 20.V.1983.
27. Plenković, M; Komunikologija masovnih medija, Barbat, Zagreb, 1993.
28. Plenković, M; Poslovna komunikologija,Alinea, Zagreb, 1991.
29. Plenković, M; Novi sustav javnog komuniciranja, Novosti, Vinkovci, 1990.
30. Seferović, A; Vraćanje izvornom lutkarskom izrazu, Slobodna Dalmacija, Split, 24.IV.1972.
31. Seferović, A; Samoniklo lutkarstvo, Slobodna Dalmacija, Split,25.I.1988.
32. Seferović, A; Festival u mreži Ribara Palunka, Slobodna Dalmacija, Split, 20.V.1990.
33. XXX:Premijera Šegrta Hlapića, Narodni list, Zadar,10.XI.1966.
34. XXX: Press clipping Kazališta lutaka Zadar, Zadar, od 1952-2002.
35. XXX: Knjiga predstava Kazališta lutaka Zadar, Zadar, od 1952-1959.