Tekstovi

"Ezopov kolaž", foto: Ines Novković

Katarina Kolega

Od starih Grka do naših dana na umjetničke poslove gleda se kao na zabavu i uživanje, hobi i igru. Plesači suvremenog plesa i lutkari često čuju pitanje: „Kad ćeš se početi baviti nečim ozbiljnijim?“. Doktorica znanosti Livija Kroflin u uvodu knjige Duša u stvari prepričava anegdotu iz vlaka kada ju je mladić začuđeno promatrao čim je doznao da predaje lutkarstvo jer „tko se time bavi, pogotovo u nekim ozbiljnim godinama?! (Nakon šeste recimo) “, duhovito će primijetiti, konstatirajući: „Događalo mi se to i prije: čim spomenem čime se bavim, razgovor zamre ili sugovornik ode.“[1]

Grčki basnopisac Ezop napisao je basnu Cvrčak i mrav s poukom: Radi danas da imaš sutra, u kojoj se cvrčka često interpretira kao lijenog neradnika, a mrava kao marljivog i vrijednog člana zajednice. Koliki su umjetnici za sobom ostavili trajna umjetnička djela koja nam obogaćuju naš duhovni svijet, a tijekom života bili su više gladni, nego siti, umrli su u neimaštini, neshvaćeni i napušteni. „Tko im je kriv“, komentirat će mravi, istovremeno uživajući u slušanju, čitanju ili gledanju njihovih djela. Upravo zato mnogi su se umjetnici poistovjetili sa cvrčkom koji svira i svojom pjesmom uveseljava druge, čineći svijet boljim i ljepšim mjestom. Ta je basna bila nadahnuće za kazališna i filmska ostvarenja u kojima se željelo destigmatizirati cvrčka, a samim time i umjetničke poslove.

Dramatičarka i dramaturginja Ana Tonković Dolenčić to je učinila u igrokazu Ezop Cabaret koji je 2005. postavljen u zagrebačkom Gradskom kazalištu Žar ptici. Nakon toga je objavljen u zbirci Prepričavanja, a za najnoviju predstavu u Zagrebačkom kazalištu lutaka Ezopov kolaž preuzela je motive iz tog teksta. Međutim, napisala je novi. Bolji. U njemu je upravo jedna od glavnih ideja ta da je kazalište lijep i zabavan posao, ali da zahtjeva disciplinu, preciznost, vježbu i rad te je samim time i izuzetno naporan i težak te traži predane i posvećene radnike. U Ezopovom kolažu tekst je podredila lutkarskom izvođenju, što znači da je skratila dijaloge, čak i rečenice, a sve je začinila dobrim humorom. Na taj je način igrokaz dobio čvršću, kompaktniju i dinamičniju dramaturšku strukturu koja je animatorima ponudila prostor za kreativno osmišljavanje svakog prizora uz pomoć lutke i široke lepeze njezinih mogućnosti. Iako je naziv igrokaza iz cabareta promijenjen u kolaž, redateljica Petra Mrduljaš odlučila je publici dočarati što je to kabaret te prenijeti dašak atmosfere iz njegovog zlatnog doba na pozornicu Zagrebačkog kazališta lutaka. S obzirom da se publika ne nalazi u zadimljenom kavanskom prostoru, niti ležerno pijucka piće uživajući u zabavnim točkama, odlučila se za formu kazališta u kazalištu, točnije kabareta u kazalištu. Za to je idealno poslužila basna Cvrčak i mrav (s kojom počinje i igrokaz Ezop Cabaret).

Cvrčak nagovori mrava da tijekom zime zajedno uveseljavaju druge zabavnom predstavom s pjesmom i plesom, uči ga tajnama tog posla koji, zaključit će zadihani mrav pri kraju nastupa, nimalo nije jednostavan. Mravi smo svi mi u publici, jasno će naznačiti redateljica Petra Mrduljaš koja je, zajedno s lutkarima i lutkaricama Martom Bolfan Ugljen, Anom Herceg, Dinkom Vuković, Ivanom Bošnjakom, Bornom Galinovićem i Adamom Skendžićem, napravila izvrsnu, dinamičnu, razigranu, veselu i lutkarski zanimljivu predstavu.

Za to je izuzetno zaslužan kreator lutaka i scenograf Milan Trenc čije su lutke pozivale na drugačije pristupe animaciji, nemimetičko izvođenje, nudeći začudnosti koje nam samo lutkarsko kazalište može priuštiti. Uživala sam, primjerice, gledajući kako lisica pokušava dosegnuti grozd (koji je prikazan u obliku teatra sjena). Bez riječi, uz glazbu koja podsjeća na detektivske filmove, njezin se kitnjasti rep na sve moguće načine pokušavao domoći slatkog ploda. Glava joj je bila odvojena od repa čime se vrlo duhovito postiglo nemoguće prevrtanje, istezanje i rastezanje lisičjeg tijela. Budući da su kabareti uglavnom bili sastavljeni od šarenog programa, za svaku je točku Milan Trenc osmislio posebnu vrstu lutke. Gavrana je dočarao crnim kišobranima čijim se otvaranjem i zatvaranjem postigao efekt lepeta krila i dojam leta. Crni kišobrani su, uz to, točno pristajali uz gavranov karakter – njegovu elegantnost, taštinu i stanovitu opskurnost koja podsjeća na Gavrana Edgara Allana Poea.

Poigravajući se idejom kazališta kao iluzije, pa tako i iluzije kazališta predmeta, Trenc, osim kišobrana, nije uzimao stvarne predmete, nego je napravio lutke koje podsjećaju na njih. Oni su pomno odabrani jer opisuju narav svake pojedine životinje. Psić je tako metla čiji štap služi za animaciju, a donji dio sliči na noge koje se od dugih dlaka ne vide. Jedino je glava, kao i kod gavrana, mimetička. Golemoj kornjači oklop je vjedro za vodu, jare je mali tronožac čije rasplesane noge uspiju prevariti gladnoga vuka, lavu je tijelo neoblikovana tkanina koja izlazi iz kovčega, a brzom zecu rastezljiva opruga. Glave su im pritom (uglavnom) zijevalice. S druge strane, vuk je lutka-kostim: vučja glava je naglavna lutka, ogrtač nalikuje vučjoj dlaci, a na njega su sašivene vučje noge. Voditelji programa, cvrčak i mrav, jedini nisu lutke. Njihova animalnost naznačuje se kostimom – ticalima na mravljoj kacigi i cvrčkovom klobuku te dodatnim parom nogu zašivenim na cvrčkovom fraku i mravljem kombinezonu. Na taj način oni čine most između ljudi i životinja, izvođača i publike, podsjećajući nas da Ezopove basne govore o nama.

Milan Trenc osmislio je i vrlo zanimljivu, praktičnu i dinamičnu scenografiju koja ponovno nudi iluziju – ovaj put optičku. Napravio je šest paravana u trakama koje su s gornje i donje strane pričvršćene i zategnute. Paravani nisu uzemljeni, nego vise sa stropa pa su samim time mobilniji i prilagodljiviji za mnoge promjene koje je Petra Mrduljaš vrlo vješto rješavala pretapanjem jednog prizora u drugi, bez i jedne sekunde praznog hoda. Tri paravana u crvenoj, plavoj i zelenoj boji postavljeni su jedan iza drugoga s jedne i s druge strane pozornice, čime se dobilo više kazališnih planova, a samim time i mizanscenskih mogućnosti. Trake ponekad podsjećaju na gustu šumu, katkad na visoku ogradu, nekada su potpuno apstraktne, a kad se zaljuljaju, dobivamo dojam da se cijela pozornica pokreće, poput svijeta koji se ljulja. O izjednačavanju pozornice i svijeta, osim toga, govore i stihovi prvoga songa citirajući Shakespearea: „Cijeli svijet je pozornica“.

Nudeći nam iluziju kabareta u kazalištu, Petra Mrduljaš je zajedno s lutkarima svaku zabavnu točku osmislila drugačije. S obzirom na to da je sadržaj točki vezan za Ezopove basne, s Kornjačom i zecom kabaretski program počinje, a kornjača se, kao i u prvoj verziji Aninog teksta, pojavljuje i između drugih basni jer, dok se oko nje sve brzo događa, ona polako, ali ustrajno ide prema cilju. Kratkim dijalozima sa songovima osmišljene su basne Pas i vuk i Lav i miš, neverbalno su prikazane Lisica i grožđe i Vuk i jare, a Gavran i lisica je pjevana točka.

Namjerno nisam pisala o svakom animatoru i animatorici posebno jer su glumačkim umijećem i animacijom bili vrlo ujednačeni – oni koji su tumačili veće životinje, okarakterizirali su ih sporijim govorom i kretnjama. U tome je, naravno, prednjačila kornjača. Manje životinje bile su u potpunoj suprotnosti te su se time postigli sjajna dinamika i humor.  

Četvero animatora, osim što udahnjuju život lutkama, publiku animiraju i svojim plesom jer je kabaret bez njega nepotpun. Jednostavne koreografije je vjerno u stilu dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća  (kada je kabaret cvjetao) osmislila glumica i lutkarica Ana Herceg. Plesači su pritom odjeveni u svoje radno crno odijelo, čime se neizravno odaslala poruka o lutkarskom poslu koji od izvođača traži vrsnost u mnogim umjetničkim područjima te se oni, uz glumačko i animacijsko umijeće, moraju dokazati i kao dobri pjevači i plesači. Kabaretska elegancija pritom je naznačena crnim klobucima koje nose na glavi.

Glazbu je skladao Nenad Brkić. Ona pršti veselim songovima i plesnim melodijama, a podsjeća na mjuzikle iz pedesetih i šezdesetih godina.

U predstavi postoji mnogo izravnih i neizravnih referenci i aluzija na mnoga umjetnička djela. Spomenula sam već Shakespearea i Poea, Ana Tonković Dolenčić često u svojim dramatizacijama voli ubaciti i pokoji citati iz Ćopićeve Ježeve kućice pa tako lav u jednom trenutku kaže: „Pustit ću te, jer volim šalu. Hoću da gledam miša budalu.“  Kao što sam spomenula, u glazbi ima citata iz filmskih mjuzikla, a u scenografiji se primjećuju reference na suvremenu vizualnu umjetnost. Na taj je način postignuto prštavo slavlje umjetnosti. Predstava odaje počast umjetnicima kao važnim radnicima koji ostavljaju trajnu vrijednost i svojim radom obogaćuju generacije i generacije novih mrava jer, kao što nam cjelokupni tim predstave u završnom songu poručuje: „Život je ljepši uz kazalište!“

Dodala bih – uz kazalište koje se radi predano i iz srca, bez fige u džepu.