Tekstovi

Na zadarskom festivalu Mediteraneo upoznali smo jako simpatičnog i izuzetno talentiranog španjolskog lutkara Wagnera Galla koji dolazi iz vrlo poznatog i višestruko nagrađivanog španjolskog obiteljskog lutkarskog kazališta Ángeles de trapo. Trideset godina njegov otac Julio Gallo i majka Iolanda Atalla vode malo kazalište u Malagi, tamo imaju dvoranu za vježbanje, a nastupaju posvuda - na ulici, po školama, u malim i velikim kazališnim dvoranama. Stariji sin Julio Maicol također se posvetio lutkarstvu, a nakon studija businessa, pridružilo im se i najmlađe dijete - Wagner.

Nakon sjajne predstave Error 404 proučili smo stolnu lutku Stevea i scenografiju izrađenu do najsitnijih detalja, a dok smo pomno razgledavali rekvizitarij koji stane u dva kovčega, porazgovarali smo s tridesettrogodišnjim entuzijastičnim lutkarom o njegovoj lutkarskoj povijesti i sadašnjosti.

Prvi put sam nastupao sa šest godina. Roditelji su me polako učili i tako sam tesao zanat. Nikada nisam završio fakultet za lutkarstvo, no čini mi se kao da jesam jer je njihova škola bila temeljita i traje cijeli moj život.

Da. Kad sam bio tinejdžer nisam se više htio baviti lutkarstvom. Htio sam studirati nešto ozbiljno i maknuti se iz tog svijeta. No, kad sam završio studij shvatio sam da bez lutkarstva ne mogu. Silno me privlačilo. To je moj poziv. Kao što je bio i mojim roditeljima.

Bili su jako sretni jer su vidjeli da ćemo brat i ja nastaviti tradiciju njihovog obiteljskog kazališta. Nisu nas ni na što prisiljavali, to je bila naša odluka, ali oni su je priželjkivali. Nadam se da će u budućnosti i moja djeca isto tako odabrati lutkarstvo i da će nastaviti s radom naše obiteljske trupe, da će nastaviti tradiciju. No, poput mojih roditelja, neću ih ni na što prisiljavati, već ću ih odmalena učiti lutkarstvu.

Roditelji i brat isključivo rade predstave za djecu. Vrlo su uspješne i s njima nastupamo po cijeloj Španjolskoj. Ovo je prva predstava u povijesti našeg obiteljskog kazališta koja se obraća malo starijoj djeci, uglavnom tinejdžerima.

Kad sam osmišljavao ovu predstavu, iskreno, nisam razmišljao o publici. Imao sam silnu potrebu napraviti je jer govori o meni. Steve sam u stvari ja kad sam bio mlad. Čak mu je moja majka napravila kostim prema onome što sam u srednjoj školi nosio – sivu hoodicu i traperice – u tome sam stalno bio. Jedan period svog života bio sam ovisan o video igrama, nisam izlazio iz sobe, grozno sam se hranio i jedino što sam po cijele dane radio jest da sam buljio u mobitel ili računalo. Srećom, uspio sam se izvući iz toga, makar i danas igram igrice čim mi je dosadno – uglavnom na putovanjima.

Itekako može. Sve što su roditelji radili u to mi je vrijeme bilo strašno glupo i dosadno. Imao sam silnu potrebu napraviti ovu predstavu jer želim da roditelji i djeca razmisle o novim tehnologijama kojima smo svi okruženi, da vide što se najgore može dogoditi ovisniku o njima.

Naravno. Zahvaljujući novim tehnologijama, u ovoj predstavi radim sve sam – puštam ton, svjetlo, video projekcije... nove tehnologije su nam mnogo toga omogućile i mnogo toga dobrog su nam donijele... ali, kao i svemu drugome, postoji i druga strana medalje... ona malo tamnija...

S obzirom na to da mi sve stane u dva kovčega, s predstavom sam prošao svijet - bio sam na različitim svjetskim festivalima: u Meksiku, Južnoj Koreji, Rusiji, Poljskoj, Italiji, Albaniji, Finskoj, a najviše me se dojmio Island. Kad sam u Španjolskoj, uglavnom nastupam u školama.

Izvrsne. Nastupao sam mnogo, a nikada nisam imao loše iskustvo. Mnogi se identificiraju sa Steveom, a kad se na video projektoru počnu izmjenjivati igre koje Steve igra, oni uglas govore njihove nazive: Minecraft, Brawl Stars, Fortnite itd. Sve im je poznato i zato im je zanimljivo.

Obožavam djecu jer su vrlo iskrena i spontana. Odmah pokazuju što misle, vrlo su kritična i to mi se jako sviđa. A takvi su i mladi.

Tata mi je bio drugo oko, savjetnik koji mi je govorio što da izbacim, a što da ostavim, kako da se poboljšam, ali sam zapravo predstavu potpuno sam osmislio – od ideje, razrade priče, do scenografije, lutke, zvuka, projekcija... Prema mojim idejama prijatelj Antonio Martin je izradio lutku koja je dijelom drvena, a dijelom kaširana, a cijelu sam scenografiju izradio sam, do najsitnijih detalja jer obožavam raditi minijature i makete. Isto tako, sam sam razradio sav tehnološki dio predstave, no imao sam mnoge prijatelje, ali i članove obitelji koji su mi pomagali.

Dobro je da ne živimo zajedno, pa kad se vidimo, svi se izvrsno slažemo. Zna biti i svađa i nesuglasica, ali to je normalno. Jednom godišnje svi zajedno posjećujemo psihologa i to je fantastično. Sve u svemu, moram priznati da stvarno volim raditi sa svojom obitelji. Jako smo povezani.

Uf.. to je baš teško pitanje. Ne bih znao odgovor. Mi unosimo inovacije u naš rad. Primjerice, ova predstava, Error 404, za nas je bila nešto novo i drugačije. Do tada smo radili dječje predstave i nismo se toliko služili tehnologijom. Brat stvara veliku predstavu koja će biti mobilna i izvodit će se na ulici – takav tip predstava je također za nas nov. No, bojim se da je jako teško biti inovativan u lutkarstvu općenito. Čini mi se da je već sve osmišljeno.

Moram priznati da baš ne znam za lutkarske predstave za odrasle u Španjolskoj. Čuo sam da ih dvije, tri trupe rade, ali ih nisam gledao. Uglavnom se rade predstave za djecu. Zato mi je divno što sam došao na zadarski festival i gledao lutkarske predstave za odrasle. No, u Španjolskoj postoji mnogo lutkarskih skupina i imamo stvarno jaku konkurenciju.

Već duže vrijeme razmišljam o majmunima u Kongu koji zbog sječe palmi izumiru. Moja nova predstava bit će ekološka, bavit će se tom tematikom, a radni joj je naslov Palmino ulje. Volio bih da to bude predstava namijenjena svima – djeci, mladima i odraslima.

I ja se nadam.